Metabolizam
24. kolovoza 2018.
U državama visokoga standarda se za čovjeka ili ženu koji ne moraju kontrolirati količinu svoje prehrane i jedu koliko god žele i što god žele, a ne dobivaju na težini, odnosno ne debljaju, znade reći kako imaju „dobar metabolizam“, odnosno izmjena tvari u njihovomu tielu je za njih pozitivna. Takovim „sretnicima“, koji u biti pojedenu hranu minimalno uporabe za potrebe svoga tiela, dakle u najvećoj mjeri je samo izluče, zavide i debeli i kontrolirano mršavi. Na tu temu provedena su brojna izpitivanja i saznalo se i zaključilo puno toga. Na primjer za većinu predebelih ljudi je pronadjeno kako oni, podpuno suprotno očekivanju, u stvari posjeduju po spomenutoj definiciji „dobar metabolizam“, a razlog njihove prekomjerne težine je jednostavno u njihovoj prekomjernoj pohlepi. Ta istina nije politizpravna, jer bi mogla uvriediti debele i pohlepne, premda bi im u stvari mogla pomoći, jer bi se oslobodili privida, kako je njihova debljina neizbježna i rezultat je po njih lošega djelovanja izmjene tvari u njihovomu tielu. Ta politizpravna opazbena preobrazba dolazi do izražaja tek kad se cielo ovo pitanje razčlani na široj razini, odnosno uključujući i svjetska područja nizkoga životnoga standarda, odnosno države i ljudske skupine s nedovoljnim prehranbenim mogućnostima. Tamo je maksimalna uporaba hrane u biti pitanje obstanka. Sretnici s prirodjenom crtom po kojoj maksimalni postotak hrane koju pojedu njihovo tielo uporabi za svoje djelovanje, lakše prežive i dulje žive. Ti ljudi i te ljudske skupine vrlo vjerojatno nemaju niti snage ni volje proučavati metabolizam, ali ako bi ga proučavali za njih bi pojam „dobroga“ metabolizma sigurno bio suprotan pojmu koji vriedi medju ljudskim skupinama koji žive u državama obilja. I u tim državama obilja, u koje danas spada i Hrvatska, ne tako davno na metabolizam se gledalo s drugčije točke motrišta, odnosno na isti način kako ga se gleda u ovodobnim siromašnim državama. Debljina je, dakle, ne tako davno baš svugdje bila nešto dobro došlo i čak vriedno divljenja. Ljudi su se divili čak i gihtu kao bolesti debelih ljudi, odnosno onih koji su imali jela u izobilju. To obće mišljenje se počelo ozbiljno mienjati tek prije nešto više od pola stoljeća.
Za poželjeti je kako će se u blizkoj budućnosti, s velikim obćim povećanjem razine standarda, kriteriji o tomu koja je vrsta metabolizma dobra, a koja loša izjednačiti u cielomu svietu. Pri tomu bi prirodno trebala u podpunosti prevladati sada postojeća definicija, koja vriedi u ovodobno bogatim razvijenim državama. Stanje pohlepnoga uživanja u jelu i piću sigurno nije nešto pozitivno, ali stanje obće i stalne gladi zbog siromaštva – još je lošije.