(Ne)sloga
16. svibnja 2018.
Za krajnje različit medijski pristup Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, partizanima i ustašama, komunistima i nekomunistima, što je stvorilo i stvara izvrnute slike u javnosti, osnovni uzrok je – sloga, odnosno nesloga.
Hrvati su primjer naroda u kojemu je izuzetno izražena nesloga na svim razinama do razine obitelji. Taj sindrom doduše nije rezerviran za Hrvate, nego je razširen medju razvijenim narodima i izuzetno je intenzivan u tako zvanim razvijenim zapadnim državama. Tu Hrvati mogu na odredjeni način biti ponosni jer po tomu kriteriju spadaju medju najrazvijenije narode, u stvari su najrazvijeniji narod na svietu!
Zamislimo scenarij po kojemu bi Hrvati u svojoj poviesti umjesto nesloge kao svoju dominantnu osobinu imali slogu. U tomu slučaju vrlo vjerojatno nikad ne bi izgubili samostalnost.
Zamislimo pak scenarij po kojemu se nakon dugih stoljeća nesloge medju Hrvatima vratila sloga nakon proglašenja NDH i nitko od njih se nije bio priključio partizanima, a ljudi poput Tita su umjesto napada, progona i ubijanja pripadnika svoga naroda, bili na svojoj hrvatskoj strani i držali se svi zajedno za isti štap. U tomu slučaju bi Hrvatska iz Drugoga svjetskoga rata izišla kao pobjednička snažna zemlja, koja bi do današnjih dana bila po svim parametrima vodeća zemlja razvijenoga svieta s površinom svoga ozemlja i brojem stanovnika dvostruko većima od ovodobnih.
Na žalost, nesloga je medju Hrvatima bila i ostala nemjenljivica, koja poništava izuzetne individualne domete hrvatskoga čovjeka.
Nesloga kao osobina nije genetska. Ona je jednostavno rezultat stjecaja okolnosti. Dokaz tomu su Hrvati komunisti, koji su se nakon stvaranja komunističke Jugoslavije svrstali u ljudske skupine koje krasi suprotna osobina – sloga.
Zašto se sloga razvila baš medju komunistima? Svugdje gdje su komunisti preuzeli vlast, učinili su to pod lažnim plaštom borbe za jednakost, prikrivajući svoj stvarni motiv, a to je bila borba za ostvarenje osobnoga probitka bez utemeljenja u osobnim sposobnostima. Za prikrivanje te istine stajala su im na razpolaganju dva snažna oružja: sloga i licumjerje. I oni su ih prihvatili kao modus vivendi. Ta se pojava prvo učvrstila u prvoj komunističkoj zemlji, Sovjetskomu Savezu, a onda se širila dalje kako se širio krug komunističkih zemalja.
I danas, kad je komunizam kao državni uztroj izgubio bitku s demokracijom, ljudi skloni komunizmu, odnosno oni koji u komunizmu vide jedinu mogućnost napretka, jer su im ambicije veće od kapaciteta, čvrsto se drže zajedno i medjusobno se podržavaju, pa stoga uzpievaju zauzimati brojne i dominantne političke, a poglavito medijske pozicije.
Snagom krda krče i ostvaruju dobiti za svoje članove.
Za protivnike imaju u pravilu individualce, koji po svojemu nazivu nisu material za djelovanje u skupini i koji su više nego nesložni jer u pravilu medjusobno i ne komuniciraju, nego svaki za sebe nastoje osmisliti i realizirati nešto vriedno uzdajući se u svoje inače u pravilu nadprosječne mogućnosti.
Koliko god individualci bili pojedinačno snažni i pametni, njihova sveukupna snaga je razpršena u svim smjerovima i inferiorni su u sukobu sa složnim skupinama komunista, koji se danas sve više nazivaju liberalima.
I tu je došlo do svojevrstnoga paradoksa. Komunistički projekt je izgubio bitku s liberalnim projektom, ali su se komunisti na odredjeni način stopili s tako zvanim liberalima, jer im se kao zajednički neprijatelj pokazao konzervativni individualizam.
Sloga je u načelu pozitivna, a nesloga negativna. Ipak kroz poviest se pokazalo kako sloga može odvezti u krajnju destrukciju, jer su na primjer velike agresije i razaranja činile goleme složne skupine pod vodstvom nekoga maniaka, poput Genghis Khana, Alexandra Macedonskoga, Napoleona ili Hitlera, a i protuprirodni zločinački komunistički režimi su se održavali kroz medjusobnu podporu vladajuće manjinske skupine komunista.
Liberalno komunističke vladajuće skupine u medijima i politici svoje sitne pojedinačne ciljeve osobnoga napretka neutemeljenog u osobnoj vriednosti maskiraju kroz promicanje globalizma, neograničene množtvenosti, bujanja administracije i povećanja poreza i nameta i u tomu uzpievaju uz pomoć medijskoga prikazivanja činjenica onakovima kakove one u stvari nisu. Na taj način, ostvarujući svoje kratkoročne sitne ciljeve, guraju čovječanstvo u propast.
Na još jedan način se tako pokazuje kako sloga sa sobom nosi neočekivane negativnosti, odnosno kako „nije zlato sve što sjaji“. Licumjerje je pri tomu jedan dosta neočekivan saveznik slogi.
Sve u svemu daroviti pojedinci kojima je na srcu obća dobrobit moraju se na putu ostvarivanja svojih zamisli i izuma sukobljavati sa skupinama netalentiranih ambicioznih egoista, koji koče obći napredak, a prikazuju se kao borci za obće dobro i zbog svoje skupne i složne dominacije u medijima i politici vode sviet u propast.