Nitko nije savršen (3)
Premda su ga vozili drugi, Tito je obožavao luksuzne samovoze. Kad je tako jednom prigodom posjetio zagrebački velesajam, svojim domaćinima je spomenuo tu svoju ljubav. Nakon toga su se u tadanjem vodstvu Velesajma sjajno dosjetili i brzo Titu kupili jednog skupocjenog Lincolna, kojega je on onda vriedno dodao u svoju tadanju beogradsku zbirku, a zatim ga je prebacio na Brijune i tamo u njemu ponosno vozio svoje goste glumce i državnike.
Tiekom svojih prikazivanja narodu vozio se u jednomu od svojih jedanaest Mercedesa, od kojih ih je šest imalo šest vrata. Kad bi putovao s brodom, vlakom ili zrakoplovom u odredištu, bilo to u Jugoslaviji ili inozemstvu, čekali bi ga njegovi Mercedesi, koji bi tamo bili predhodno prebačeni transportnim zrakoplovima.
Specialna su mu strast bili američki Cadilaci, pa ih je prikupio čak dvanaest. U svojoj zbirki imao je i jednoga Maybacha, pet Fordova, dva Rols Roycea. Sveukupno je vriedno prikupio oko 80 vozila. Većina tih samovoza danas se nalazi u Tehničkom muzeju Slovenije. Tamo su dospjeli 1986. godine kad su Slovenci organizirali njihovu izložbu, ali ih kasnije nisu vratili u Beograd nego su ih zadržali, pa se sad Srbi i Slovenci spore oko njih.
Koliko god mu bili na razpolaganju najluksuzniji i najskuplji tadanji samovozi, Tito se putujući po Jugoslaviji gdje god je to bilo moguće služio svojim „plavim“ vlakom. Udobnost vlaka u kojemu su restauranti i spavaone ipak je neuzporedivo veća nego udobnost samovoza, pa imali oni i šestera vrata.
Vlak je na razpolaganju imao čak četiri lokomotive. Bio je uredjen krajnje luksuzno. Unutarnjost mu je bila obložena sa skupocjenim drvetom. Za Tita je bio rezerviran vagon s njegovim uredom i spavaonom, a bili su tu i vagon s dvoranom za sastanke, vagon s restaurantom, vagoni s apartmanima i dvoranama za najviše goste, vagoni sa sobama u kojima je bilo čak devedeset dvije postelje, vagon za proizvodnju energije, i vagoni za prievoz samovoza. Putujući s tim svojim vlakom, Tito je svojim visokim gostima pokazivao Jugoslaviju. Medju takovim gostima je uz njegove „nesvrstane“ prijatelje Nehrua, Sukarna i Haile Selassie bila i britanska kraljica Elizabeta, za koju je vlak bio još posebice preuredjen.
Tito je iznad svega volio ploviti. Zbog toga je posjedovao brojna plovila, od kojih su najveća bile jahte Jadranka i Primorka i brod Galeb, s kojim je u pratnji vojnih razarača putovao po cielomu svietu. U 14 putovanja u inozemstvo na Galebu je proveo čak 16 mjeseci, pri tom posjetivši 18 država, od Grčke, Turske, Egipta, Velike Britanije, do Indije i zapadne Afrike, pristavši u 29 stranih luka. Kako u to doba nije bilo Medjumrežja, u svaku državu u koju bi uplovio specialni zrakoplov iz Beograda bi mu donosio jugoslavenske novine! Na tim putovanjima Galeba su pratila čak četiri razarača i nekoliko teretnih brodova za prienos hrane, pića i drugog materiala.
Bila je to silna raztrošnost upravo primjerena čelniku komunističke države, velikom borcu za ravnopravnost ljudi!
Galebom je putovao i po Jadranu, na primjer izmedju Splita i Dubrovnika. Jedno takovo putovanje početkom sedamdesetih godina ostalo mi je zabilježeno u pamćenju po nekoliko bizarnih stvari.
Tita su iz Splita na put s Galebom prema Dubrovniku bili izpratili republički komunistički čelnici Hrvatske, da bi ga zatim oni isti dočekali u Dubrovniku. U stvari dio njih se ukrcao na brod zajedno s Titom, a dio se, nakon izpraćaja Tita, sa samovozima dovezao u Dubrovnik i tu opet dočekao „voljenoga maršala“. To je bila prva bizarnost.
Sukladno načinu koji se primjenjivao u svakomu jugoslavenskomu gradu prigodom Titovih posjeta, u Dubrovniku je bilo je uzpostavljeno izvanredno stanje. Sve tvrtke, ustanove i škole su bile prestale s radom, a zaposlenici i učenici su razporedjeni uz cestu s kojom se Tito trebao provezti.
U svim drugim takovim slučajima sam s gnušanjem izbjegnuo bilo kakovo praćenje dolazka diktatora, ali taj jedini put u mojemu životu prevladala je znatiželja. I nije mi bilo žao, jer sam se imao prigodu vidjeti neke bizarne detalje. Imao sam sreću i u Gružkoj luci sam pronašao jedan teretnjak parkiran u blizini rive, pa sam se popeo na njega. S teretnjaka sam imao izvrstan pregled situacije.
Nakon što je s pratnjom izišao s broda Tito je pružao ruku onima koji su ga ranije bili izpratili iz Splita. I tu sam uočio drugu bizarnost. Tito je na sebi imao svietlo odielo, a doslovce svi ostali su bili obučeni u tamna odiela. Na taj način je diktatorova osoba bila posebice zamjetljiva i iztaknuta.
Usliedila je treća, možda i najzamjetljivija bizarnost. Nakon što su se pozdravili sa svojim komunistima Tito i Jovanka su krenuli prema svojemu Mercedesu, a nekoliko koraka iza njih sliedila ih je mlada guvernanta ili služavka obučena poput sobarice u crnu odoru s bielim ukrasima na prsima i iznad čela. Ona je na uzicama vodila dvije biele pudlice. U isto vrieme kad su Tito i Jovanka ušli u svoj Mercedes, guvernanta s pudlicama je ušla u svoj, odnosno u Mercedesa namienjenoga pudlicama. Taj samovoz je u stvorenoj koloni bio na drugom mjestu odmah iza samovoza s Titom i Jovankom, a izpred samovoza u kojima su sjedali državni, republički i lokalni čelnici! Bilo je to krajnje slikovito naglašavanje Titova položaja u odnosu na sve ostale smrtnike. Prvo on, pa njegove pudlice, pa njegovi najbliži komunisti! Komuniste nižega ranga je dopalo stajanje uz cestu u prvim redovima i zažareno pljeskanje svojemu „voljenomu maršalu“. U tomu svomu oduševljenju s Titom komunisti nisu bili usamljeni, jer je i golemi broj nekomunista gledao Tita s obožavanjem.
Sišao sam s teretnjaka s grkim okusom u ustima i odlučan nikad više ne nazočiti sličnom dogodjaju, ali ipak zadovoljan jer sam imao prigodu uočiti detalje koje bi mi inače ostale nepoznate. O nečemu takovomu zasigurno mediji nisu izvješćivali ni onda, a ne govore ni danas.
Vrhunac idolopoklonstva prema Titu bila je obilježavanje njegova rodjendana. Proslavljan je 25. svibnja poput državnog blagdana, a u stvari je bio puno više od blagdana. Pri tomu je paradoksalno što je Tito za proslavljanje rodjendana izabrao lažni nadnevak, jer je u stvari bio rodjen 7. svibnja. Ali to je u svemu bila jedna dosta nebitna sitnica. Jer proslava diktatorova rodjendana bila je doista golema i skupa manifestacija diktatorove moći.
Započela bi svake godine dva mjeseca ranije, kad bi se po cieloj Jugoslaviji počele nositi tako zvane štafete s pozdravnim rodjendanskim čestitkama-pismima „voljenomu maršalu“.
Štafete su se dielile na lokalne i glavne. Među ovim drugim, bilo je šest štafeta republika i još desetak drugih, čiji su pošiljatelji bili promjenjivi, a birali su se s obzirom na trenutnu političku situaciju. Medju takovima se redovito nalazilo nekoliko mjesta za JNA, a u tu skupinu su spadali veliki gradovi, velike tvrdke, te športske i tako zvane društvene organizacije.
Tako je na primjer 1952. godine, pored republičkih štafeta, izmedju ostalih, Tito primio štafete „slobodne teritorije“ Trsta, pionira, gradjana Beograda, Koruške, vatrogasaca, graničara, graditelja Vinodolske elektrane, zadrugara, pomoraca, zrakoplovaca, strielaca i biciklista!
Tito je sve do 1956. osobno primao ove glavne štafete, a lokalne štafete su predavane predstavnicima vlasti u njihovim odredištima i zatim bile prosliedjene u specialno spremište u Beogradu. Tamo se s vremenom skupilo na desetke tisuća štafeta.
Pored svih tih glavnih i sporednih štafeta nosila se svake godine i ona glavna, za koju je svaku godinu bio smišljan drugi put, kao što se to radi kad su u pitanju biciklističke utrke poput Tour de Francea ili Giro d Italia.
Kroz ciela ta dva predhodna mjeseca jugoslavenski mediji su pozorno iz dana u dan pratili štafetu i izvješćivali o svakomu detalju Titoljubce i one riedke koji to nisu bili. Štafeta bi svake večeri prenoćila u drugomu gradu, u pravilu u najprestižnijoj zgradi i prostoru, a tiekom noći bi se uz nju izmjenjivala počastna straža.
Tiekom dana su štafetu trčeći nosili i predavali jedni drugima u pravilu mladi ljudi, većinom djeca. Kad bi se u nekom kraju nosila štafeta, tamo gdje je prolazila bio bi obustavljen promet, škole bi obustavile rad, a izabrani učenici bi se razporedili uz cestu i čekali kad će na njih doći red za nošenje. Uz nositelja bi obvezno s njegovih strana trčala još dvojica.
Završni nositelji svakoga dana su bili vodeći mladi komunisti u tomu kraju.
Bilo bi zgodno znati koliko je kroz cielo vrieme od 1945. godine kad je uzpostavljena pa do 1987. kad je nošena zadnji put, bilo nositelja štafeta. Na jednomu mjestu piše kako je 1955. štafete nosilo miliun i četiri stotine tisuća nositelja, koji su pri tomu pretrčali 96 000 km, dakle udaljenost koja je više od dva puta duža od obsega zemaljske kruglje! A to je podatak za samo jednu godinu! Koliko je tu samo bilo uludo trošenoga vremena i snage!
Neupućeni čitatelj bi mogao pomisliti kako je podatak o štafeti 1987. tiskarska pogrješka, jer je Tito umro 1980. godine. Ipak ne radi se o pogrješki. Nakon Titove smrti medju njegovim kolektivnim nasljednicima vladao je silan strah od pokojnika, pa su se usudili ukinuti štafetu tek sedam godina kasnije.