Slučaji i urote (2)
Što je za sva ove silne i dugotrajne države zajedničko. Glavni narodi koji su u njima živjeli, s razpadom svojih država – u podpunosti su nestali.
Za razliku od tih država Mongolsko, Otomansko i Britansko carstvo, te Sovjetski Savez su se podignuli i razpali, ali su Mongoli, Turci, Britanci, te Rusi i drugi narodi koji su živjeli u okviru Sovjetskoga Saveza, nastavili postojati.
Sve ove goleme promjene na svjetskomu zemljovidu dogodile su se u biti slučajno. Za vrieme uzpostave svih svjetskih država u pravilu se radilo o stjecaju okolnosti koji su omogućili bezkrupuloznim megalomanima, poput Genghis Khana u Mongoliji prigrabiti vlast, a propast bi usliedila kad bi na vlast došao netko izuzetno nesposoban ili za vlast nezainteresiran.
Sposobnost odnosno nesposobnost, hrabrost ili kukavičnost, dosjetljivost ili glupost ljudi na vlasti bili su osnovni činbenik rasta ili propasti država, ali su dosta toga učinile i drugi, ponekad čak bizarni slučajni dogodjaji. Primjer nečega takovoga je pad dugogodišnjega komunističkoga rumunjskoga silnika Nicolaea Ceausescua.
Nakon pada berlinskoga zida rumunjski diktator je napravio dvije krupne pogrješke za redom. Prvo je zapovjedio pucanje po demonstrantima u Temisoaru, a nakon toga je organizirao držanje svoga govora pred svojim pristašama u Bucharestu. Ti njegovi manevri bi bili uzpješni, ali slučajno se medju okupljenima, koji su slušali njegov govor, našao jedan hrabar čovjek koji je počeo prosvjedno vikati „buu“. Ceausescu se u trenutku nije snašao, pa je prekinuo govoriti i u čudu gledao u smjeru čovjeka koji je vikao. Takovo nešto mu je jednostavno bilo nezamislivo. Tu njegovu stanku i neodlučnost uporabilo je još nekoliko hrabrijih koji su počeli buukati na isti način, a nakon što je to Ceausescua još više zbunilo nastala je obća prosvjedna vika i diktatorova sudbina je bila zapečaćena. Gomila onih koji su ga do prije nekoliko trenutaka podupirali i glorificirali, munjevito mu je okrenula ledja.
Kaže se kako jedna nesreća obično ne dolazi sama u čemu se nazire kako je sinkroničnost poznatija šire nego bi se to moglo pomisliti. U Ceausescuovom slučaju ta sliedeća nesreća se dogodila kad je njegov tadanji ministar obrane Vasile Milea počinio slučajno samoubojstvo! Milea se u stvari pokušao raniti, kako bi se oslobodio dužnosti ministra obrane, jer se bio uplašio, pa je u samoranjavanju vidio izlaz za sebe i svoju obitelj. Na njegovu nesreću i na nesreću njegova šefa metak je pogodio arteriju i ministar je umro. Vjerujući kako je Ceausescu odgovoran za Mileinu smrt rumunjski generali su promienili stranu i stali uz pobunjenike, kojih je u medjuvremenu bilo sve više. Ceausescu je s obitelji uzpio s vrtoletom pobjeći z Bucharesta, ali je vojska prisilila vrtolet na slietanje, nakon čega su diktatora i njegovu obitelj zajednički uzaptili do jučer mu vjerni vojnici i redarstvenici. Pobunjeni civili su diktatoru i njegovoj ženi organizirali kratko sudjenje, osudili su ih na smrt, a vojnici su odmah osudu proveli u djelo. Bilo je to na Božić 1989.
Način na koji je Ceausescu skončao imao je silan utjecaj na daljnji pad komunizma, a prouzročio je i razpad nekolicine država, poput Sovjetskoga Saveza, Čehoslovačke i Jugoslavije. Komunisti u svim zemljama bili su silno uplašeni i pristajali su na sve, kako bi izbjegnuli sudbinu rumunjskoga diktatora. Pozorno su pratili što se zbiva u Rumunjskoj, a tamo su vlast munjevito bili prigrabili sami komunisti, koji su, jednako tako brzo i snalažljivo, svoju državu proglasili kapitalističkom i demokratskom. Uplašeni komunisti u drugim komunističkim državama krenuli su sliediti primjer svojih rumunjskih kolega odbacujući komunizam jedni za drugima.
„Buu“ slučaj je tako prouzročio lavinu pada komunizma, premda nije bio prvi u nizu. Predhodio mu je dolazak Mikhaila Gorbacheva na čelo Sovjetskoga Saveza. Težko je procieniti koliko je njegov uzgon na mjesto partijskoga čelnika te goleme države bio igra slučaja, a koliko se tu može primieniti načelo sinkroničnosti. Tek njegovo imenovanje je usliedilo nakon što su u dvije i pol godine umrla čak trojica sovjetskih partijskih čelnika, Brezhnev, Andropov i Chernenko.
Taj slučajni ili sinkronični dolazak Gorbačova na vlast u Sovjetskomu Savezu je u stvari u korienu svih kasnijih dogadjaja, jer je taj čovjek s biljegom na glavi ubrzo pokrenuo cieli niz promjena. Poput glasnosti(otvorenosti), perestroike(restrukturiranja) i demokratizatsiya(demokratizacije) unutar Sovjetskoga Saveza, a dogovarajući se otvoreno i prijateljski s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom i predsjednicom vlade Velike Britanije Margaret Thatcher, praktički je omogućio završetak dugogodišnjega tako zvanoga hladnoga rata izmedju Sovjetskoga komunističkoga bloka država i zapadnih demokracija okupljenih oko Sjedinjenih Američkih Država.
U provedbi njegovih zamisli opet je silno pomogla igra slučaja. Neki Niemci su u studenomu 1989. počeli s čekićima rušiti berlinski zid, a istočno njemački vojnici nisu na njih zapucali. I zid je bio srušen.
Kad je za vrieme govora Ceausescua jedan hrabri čovjek počeo vikati, redarstvenici su mogli intervenirati, a nisu. I komunističkomu totalitarizmu je odmah zatim bio došao kraj. Barem „na ovim prostorima“, rekli bi neki novogovorni stručnjaci.
Čovjek s biljegom na glavi, nekolicina Niemaca s čekićima u rukama i hrabri povik pri govoru diktatora, učinili su više nego bilo kakove svjetske skupine moćnika i njihovi zakulisni dogovori.
Pad Jugoslavije i komunizma i uzpostava države takodjer je čisti slučaj ili pak sinkroničnost. Dolazak na čelo Srbije Slobodana Miloševića i njegova preobrazba iz jugoslavenskoga komunista u srbskoga nacionalista, uz nasilnu smrt rumunjskoga diktatora, medju komunistima u Hrvatskoj je stvorio paniku, što je omogućilo slobodne višestranačke izbore i uzpon Franja Tudjmana, koji je bio na neki način komunistima prihvatljiv zbog svoje komunističke prošlosti. Taj bivši general je sve u svemu donio prevladavajuće dobri niz odluka koje su na koncu, nakon sedmogodišnjega težkoga i krvavoga prielaznoga razdoblja završile sa stvaranjem nezavisne hrvatske države. Tudjman je u ljeto 1995. Imao hrabrosti donieti odluku za napad na područja Hrvatske pod srbskom kontrolom. Netko drugi na njegovomu mjestu možda ne bi to bio učinio. To se praktički sa sigurnošću može tvrditi za sve njegove nasljednike.
Uz to, tko zna koliko bi malena bila Hrvatska bez još nekih po njezino stvaranje i obstanak povoljnih stjecaja okolnosti.
Na primjer, za vrieme strašne agresije JNA, dubrovačko područje se tvrdoglavo opiralo i obstalo unatoč podpuno suprotnim predvidjanjima, pa i dogovorima, jer je krajnjom igrom slučaja na čelu tadanje obćinske vlasti bio hrabar čovjek nezaražen komunističkim licumjerjem. Na to mjesto je, kao čovjek koji je nekima izgledao kao apolitičan stručnjak na kojega će biti lako utjecati, bio izabran nakon što je njegovu predhodniku propao pokušaj sastavljanja obćinske vlade, jer je bio pretjerao u broju bivših komunista, koje je želio staviti u svoju vladu!
Utjecaj niza slučajnih dogodjaja je bio daleko snažniji od utjecaja inače dobro organiziranih i umreženih skupina tadanjih dubrovačkih komunista. Kad su shvatili svoju pogrješku u dopuštanju dovodjenja njima jasno neprikladnoga čovjeka na čelno i najutjecajnije obćinsko mjesto, dubrovački komunisti su pokušavali najprije s potvorama, a onda i s fizičkom eliminacijom riešiti problem, ali su naišli na spretnost kombiniranu s igrama slučaja, što je njihovim namjerama bilo nepremostiva prepreka.
Dubrovačko područje je tako ostalo u hrvatskim okvirima, a dubrovački komunisti, kao i njihove kolege po cieloj Hrvatskoj, na kraju su u podpunosti uzpjeli u svojoj taktici odricanja od komunizma ali ne i od vlasti. S vremenom su uzpjeli eliminirati sve svoje ozbiljne političke protivnike i nastaviti vladati, pri tomu promičući demokraciju i slobodno tržište umjesto komunizma i državnog vlasničtva.
U novije doba su primjeri nedovoljne snage urotničkih skupina, rezultat referenduma o izlazku Velike Britanije iz Europske zajednice i izbor Donalda Trumpa za američkoga predsjednika.
Svjetska zakulisna srjedišta moći vrlo vjerojatno, po logici stvari, nisu zaslužna ni za izjavu njemačke predsjednice vlade Angele Merkel, koja je prouzročila pravu arabsku invaziju na Europu. Puno je vjerojatnije kako se radilo samo o Merkelinoj nesmotrenosti, dakle opet o igri slučaja koja je pokrenula nekontroliranu ljudsku lavinu.
Analizirajući stvarne domete toliko spominjanih skupina svjetskih moćnika, dolazi se lako do zaključka kako su im ti dometi izuzetno slabi i ograničeni. I kad je slied dogodjaja onakav kakav im odgovara, u pravilu za njega nisu zaslužni oni, nego čisti slučaj.
Ako se na jednu stranu vage utjecaja stave svi svjetski političari, mediji i zakulisna srjedišta moći, a na drugu stranu slučaj i sinkroničnost, ova druga strana nesumnjivo neuzporedivo teža, što je u stvari očekivano jer je na njoj po svemu sudeći – Bog.
Sudeći po izjavama političara i napisima u medijima dalo bi se zaključiti upravo suprotno: uloga slučaja je marginalna u uzporedbi sa silinom moći najsnažnijih ljudskih skupina. To je još jedan primjer prikrivanja istine, još jedan pokušaj provedbe metamorfoze na području ljudskih percepcija.