Zamjena uloga (1)
17. lipnja 2018.
Jugići i Titići podrivaju Hrvatsku doista na izuzetno različite načine. Kad ne mogu izbjeći istinu o jugoslavenskoj, srbskoj i crnogorskoj agresiji na Hrvatsku, onda odgovornost nastoje maksimalno prebaciti na “huškačke novinare“ u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini! Takovih novinara je sigurno bilo množtvo, ali isto tako je sigurno kako oni nisu pucali po Hrvatima, nego su to činili jugoslavenski, odnosno srbski i crnogorski vojnici kojih je bilo još daleko više nego „huškačkih novinara“. Kada bi se to priznalo onda bi odgovornost bila puno šira i zahvatila bi golemi broj odnosno desetke i stotine tisuća Srba i Crnogoraca, a s obtuživanjem novinara, broj odgovornih se svodi na desetke ili stotine, dakle smanjuje se tisuću puta i na taj način se ostavlja veći prostor za pomirbu, koja se prikazuje osnovnom i vitalnom za „miran suživot“!
Pomirba se tako spominje kao vrhunska vriednost i stavlja se daleko iznad zahtjeva za plaćanje ratne štete, u stvari ratna šteta se praktički uobće ne spominje, što je pokazatelj, koliko čvrsto u Hrvatskoj Jugići i Titići drže medije pod svojom kontrolom. Kako bi dodatno osigurali pomirbu i izbjegli naplatu ratne štete, unutar toga tako zvanoga „huškačkoga novinarstva“ nikad se ne identificiraju nikakova konkretna imena. Inače a ne bi smjelo biti težko sastaviti obširan popis s imenima i prezimenima novinara iz te „huškačke“ skupine. Sve je to razvidno podpuno namjerno i dio je istoga pomirbenoga scenarija, odnosno na taj način je lakše provesti u djelo tu zamisao, jer se u pomirbu, osim stotina tisuća onih koji su pucali po nama, mogu uključiti i oni koji su o nama govorili i pisali s golemom mržnjom. Obje te skupine mrzitelja svega hrvatskoga, u biti su puno bliže hrvatskim Jugićima i Titićima, pa je logično što ih oni nastoje zaštititi prekrajajući poviest agresije na Hrvatsku. A kad je u pitanju ratna odšteta, ne izplati se trošiti vrieme razmišljajući o njoj i spominjući je, jer vlasti u Hrvatskoj od agresorskih država ništa ne traže, a vlasti agresorskih država Hrvatskoj ništa ne nude. A radi se o miliardama dolara kad je u pitanju samo dubrovačko područje i stotinama miliarda, kad je u pitanju ciela Hrvatska. To sve je dobro opisano u poglavlju Kvantifikacija gubitaka i dobitaka, knjige Hrvatska ideja i stvarnost, koju sam napisao prije sedamnaest godina.
Sve u svemu, kad je u pitanju razorna i krvava agresija na Hrvatsku koja se dogodila devedesetih godina prošloga stoljeća, Jugići i Titići su izuzetno uzpješno zaštitili svoje afinitete i ostvarili svoje namjere, a uz to neprestano nalaze nove načine za stvaranje podjela unutar Hrvatske, jer je to vrlo učinkovito i razorno sredstvo uništavanja.
Takovih primjera se može naći čitavo množtvo. Na primjer Titići i Jugići su uzpjeli u Dubrovnik dovezti nekakove srbske gospodarstvenike na razgovor s dubrovačkim gospodarstvenicima. Na stranu što je to krajnja glupost, jer dubrovački gospodarstvenici se u golemoj većini bave s turizmom, a siromašni Srbi i Crnogorci im uobće nisu zanimljivi kao turisti, jer se već ne mogu obraniti od navale turista iz bogatih europskih zemalja. Srbija i Crna Gora pak ne proizvode ništa što je po cieni i kakvoći zanimljivo hrvatskomu tržištu, poglavito na luksuznomu turističkom dubrovačkom području. Ono što se pak u viesti o tomu skupu provlači izmedju redaka, na radost Titića i Jugića, je naglasak kako su se sastali dubrovačkii srbski, a ne, kao što bi to trebalo biti, hrvatski i srbski gospodarstvenici, pa je to još jedan od načina s kojim se dubrovačko područje implicitno odvaja od Hrvatske.
Podvale se realiziraju i tamo gdje su većini nevidljive, a njihovo odkrivanje se lako može svrstati u politički neizpravno! Takov je slučaj s prenaglašavanjem obćenitoga junačtva Vukovaraca, a u isto vrieme provlačenja priča o kukavičnosti Dubrovčana, što je još jedan od načina za stvaranje podjela medju Hrvatima.
U svakoj sredini ima i hrabrih i bojažljivih ljudi, kao što svugdje ima poštenih ljudi i lupeža, pametnih ljudi i glupana, zgodnih i ružnih, i t. d, pa je generaliziranje ili pak označivanje različitima ljudi samo iz razloga što žive na različitim mjestima, ne samo pogrješno nego je i rasističko, ako se taj izraz može uporabiti u nedostatku prikladnijega.
Kad je već rieč o dogodjajima u svezi s jugoslavenskom komunističkom agresijom na Vukovar i Dubrovnik, te junačkim i kukavičkim naljepnicama, evo nekoliko činjenica, koje, kad su spomenute naljepnice u pitanju, vode k drugčijim zaključcima.
Dubrovačka obćina se borila i obranila je od okupacije polovicu svoga ozemlja, uključujući bitni dio grada Dubrovnika, koji nikad nije pao, i na kraju, nakon 13 mjeseci muka, pogibelji i težkih razaranja, postala prvo područje u Hrvatskoj koje je nakon napada i djelomične okupacije u podpunosti postalo slobodno. Sve u svemu Dubrovnik se borio protiv agresije punih 13 mjeseci i obranio se premda je bio podpuno obkoljen i napadan s kopna, mora i iz zraka. Sam grad, odnosno tadanje srjedište obćine, gdje se bila sklonila većina pučanstva, nikad nije pao i bio okupiran.
Obćina Vukovar je pala pod okupaciju JNA nakon 87 dana odpora, što se, s obzirom na tadanje okolnosti doista može nazivati junačtvom, ali kakovo je tek junačtvo pokazao Dubrovnik, koji se opirao 385 dana i nikad nije pao, a zemljopisni položaj Dubrovnika je u uzporedbi s Vukovarom bio još daleko nepovoljniji i teži.
Obćina Dubrovnik je s agresorom imala najdulju granicu, i zemljopisno je krajnje nepovoljno smještena, na mjestima je uzka samo 400 metara, a neprijatelj je nije napadao iz ravnice, nego s brda, što mu je davalo golemu prednost. Vukovar je bio napadan iz ravnice.
Najbliži hrvatski grad iz kojega je bilo moguće poći Dubrovniku u pomoć je maleni Metković s petnaestak tisuća stanovnika, a koji je odaljen od Dubrovnika stotinu i deset kilometara, dok je prvi veliki hrvatski grad Split udaljen 220 kilometara.
Vukovaru se moglo doći u pomoć iz tridesetak kilometara udaljenog Osieka s preko stotinu tisuća stanovnika ili još lakše iz petnaestak kilometara udaljenih Vinkovaca, grada s četrdesetak tisuća stanovnika.
Dubrovniku se moglo doći u pomoć samo s jedne strane i samo s jednom cestom, a Vukovaru se moglo prići s nekoliko strana.
Srjedište obćine, grad Dubrovnik, bio je podpuno obkoljen osam mjeseci, a na udaru neprijatelja bio je 13 mjeseci. Unatoč, prekidu obskrbe s električnom energijom, vodom i hranom, te prekidu telekomunikacija, uz maksimalno pozornu i detaljno razradjenu organizaciju života, gradjani su se držali sjajno, a nije bilo epidemije, gladi, žedji, nereda, a i broj provala i kradji bili su brojitbeno zanemarivi.
JNA je ušla u Cavtat petnaestak dana nakon početka napada, što znači kako su tenkovi JNA od crnogorske granice dnevno napredovali oko 2 kilometra. Mokošica je pala nakon gotovo 2 mjeseca borbi, pa su od početka agresije do ulazka u to obćinsko naselje tenkovi JNA dnevno osvajali u prosjeku po 50 metara!
Nabrojene činjenice, a najviše istina kako dubrovački otoci, poluotok Pelješac i sam grad Dubrovnik na području izpod Srdja, nisu bili pali ni nakon više od godinu dana od početka agresije, govori kako bi, ako ce naljepnice već liepe, baš Dubrovnik trebao dobiti naslov najvećeg grada junaka. Premda se ne zalažem za takovo nešto jer se to protivi i mojim uvjerenjima i logici po kojoj junaci ne mogu biti ni gradovi ni sela, ni zgrade ni ceste, nego samo ljudi, i to pojedinci, a ne skupine, premda se do duše znade dogoditi kako junačtvo znade zaraziti i one koji inače nisu hrabri, kad se nadju u odredjenoj situaciji i kad ih zarazi netko tko je stvarno hrabar, a nalazi se u njihovoj blizini i , što je sigurno jako bitno, kad se nadju u situaciji iz koje je hrabro djelovanje jedini mogući izlaz.