Pandemia absurda

nedjelja, 5. srpnja 2020.

Neuobičajene okolnosti znaju na svietlo dana iznieti neke pojave, koje su do tad bile nezamislive, Najgore je što su u pravilu takove pojave prevladavajuće negativne, premda je uobičajeno potiskivanje takovih pojava u podsviest, kako kod pojedinaca, tako i na skupnoj razini. Tu skupnu razinu potiskivanja negativnosti i izvrtanja činjenica olakšavaju svemoćni mediji. To najviše dolazi do izražaja u ratovima, nakon kojih se ističe u stvarnosti riedka hrabrost, a zanemaruje obće kukavičtvo, poobćuje se častnost postupaka, a prešućuju se kradje, pljačke, i ratno profiterstvo.

Nakon što sam, na žalost, ove činjenice doživio i proživio, a na sreću i preživio, ovih dana, tjedana i mjeseci  prisiljen sam proživljavati dogodjaje, kakove u svojemu ranijemu životu nisam izkusio. Radi se se o zarazi s jednom vrstom virusa, koje se pod nazivom coronavirus ili COVID19, razširio po cielomu svitu, pa je tako zahvatio i Hrvatsku i Dubrovnik. U stvari, odnosno puno točnije rečeno, sama epidemija ne bi mi bila neka novost, nego mi je novost – protučinitba koju su gotovo cjelokupnomu svjetskomu pučanstvu nametnuli vladajući političari uz pomoć medija i skupina nazovi znanstvenika. U biti za tu nakaznu protučinitbu po „zaslugama“ su političari tek na trećemu mjestu. Premda oni donose odluke, te njihove odluke su samo posljedica kombinacije manipulacija utjecajnih ljudi u medijima i nazovi znanstvenika, koji svoje doktorske titule stavljaju u službu svojih neizživljenih želja za obćim utjecajem i pozorno birajući smjerove koji im omogućuju što je moguće dulji obstanak u medijskom žarištu. Oni usmjeravaju političare, a političari pak svoje odluke uzkladjuju s procjenama svojega političkoga obstanka i napredka.

Proživio sam ranije dosta epidemija gripe. Sjećam se doba kad je odkriven AIDS, ili mjeseci kad se nad svietom bio nadvio opasni radioaktivni oblak, nakon explozije nuklearne elektrane u Chernobylu. Epidemije gripe su pri tomu bile i u mojim očima i u očima većine ljudi, po svojoj opasnosti zanemarive u uzporedbi s AIDSom i nuklearnim zračenjem, jer se od zaraze s gripom čovjek u pravilu brzo oporavi, a izloženost radiaciji ili zaraza AIDSom je neizlječiva.

Coronavirus je samo još jedan od vrsta uzročnika gripe, i kao i svaka druga vrsta gripe je izlječiv i nakon ozdravljenja na čovjekovo zdravlje ne ostavlja nikakove posljedice.

Ipak ta vrsta gripe je zbog spomenute u biti slučajne kombinacije političkoga oportunizma, nazovi znanstveničkoga izživljavanja i medijskoga senzacionalizma, dovela do explozije koja je čovječanstvu naniela nezamislivo golemu štetu na gotovo svim područjima, u gospodarstvu, poglavito prometu, turizmu i ugostiteljstvu,  umjetnosti, športu, medju ljudskim i unutar obiteljskim odnosima, zdravstvu, školstvu, sigurnostnim i sudskim sustavima.

Težko je procieniti jesu ili medijski sustavi u svemu tomu više stradali ili profitirali. Ipak, kako su novinari dio pučanstva sveukupno su i oni u svemu ovomu na gubitničkoj strani. Dugotrajni život u nenormalni okolnostima nikomu nije ugodan. Vjerojatno čak ni kriminalcima svake vrste, kojima inače po prirodi stvari izvanredne okolnosti pružaju nove mogućnosti za „razvitak“ njihovih „djelatnosti“.

Što se u biti dogodilo. Državne uprave su po gotovo cielomu svietu, što iz straha, što iz neznanja, a što iz oportunističkog preslikavanja pogriešnih odluka od onih koji su utjecajniji i snažniji, nametnule pučanstvu niz zabrana i ograničenja i to u u mjeri kakovu nisu dosegnuli komunistički samovlastni sustavi, poput njegdašnjega Sovjetskoga Saveza, Cube, njegdašnje Jugoslavije ili Kine. U toj epidemiji zabrana s katastrofalnim posljedicama dapače su se „iztaknule“ uz izuzetak Švedske, tako zvane „demokratske i slobodne“ države, poput USA, Italije, Njemačke, a pozitivni primjeri ponašanja glede očuvanja osnovnih ljudskih, obiteljskih i skupnih prava i sloboda mogu se naći u nazivno samovlastnim državama, na čijemu su čelu diktatori, poput Bjelorusije i Turkmenistana! Kao i u Švedskoj, u Bjelorusiji i Turkmenistanu je skrb o vlastitomu zdravlju prepuštena pojedincima i obiteljima. Pri tomu su metode tih danas najnaprednijih svjetskih država različite. U Švedskoj se broje mrtvi i oboljeli, ali nema ograničenja u svakodnevnomu životu. U Bjelorusiji se predsjednik šali i poziva svoje gradjane neka se protiv virusa bore pijući vodku, a u Turkmenistanu su kao jedinu zabranu uveli zabranu izgovora ili pisanja rieči coronavirus!

Zašto su Švedska, Bjelorusija i Turkmenistan ovodobni prvaci demokracije u koje bi se trebale ugledati sve države na svietu, dakle i one koje se inače busaju u svoja demokratska prsa?

Razlog je vrlo jednostavan. Bilo kakova vrsta gripe ne zaslužuje ništa više od upozorbi kroz medije i to upozorbi starima i bolestnima, kojima svaka zaraza može biti fatalna. Zdravo pučanstvo na zarazu s gripom inače reagira jednostavno i brojitbeno. Dio se nikad ne zarazi, dio se zarazi, ali zarazu ne opazi, jer ne osjeti nikakove smetnje, dio osjeti lagane tegobe koje nestanu kroz nekoliko dana, a najmanji dio zatraži pomoć liečnika i ozdravi za vrieme dok se savjetuje s liečnicima, jer obrambeni tjelesni sustav sam obavi cieli posao. Tek vrlo mali dio liečnici zadrže u bolnici, a zanemariv broj umre. Ovo vriedi dakle za svaku vrstu gripe, medju kojima se coronavirus ni po čemu ne izdvaja. Gripa ima svoje vrieme trajanja, od prvih simptoma preko kulminacije do izčeznuća.. Na pojedinačnoj razini to je desetak dana, na obćoj razini, radi se o sedamdeset dana. Nestanak zaraze je uviek posljedica tako zvanoga imuniteta krda. Kad se nakupi dovoljno osoba koje su gripu preboljele, virus više nema mogućnosti za razprostiranje, pa jednostavno nestane. Dakle svaka gripa se na odredjenomu području pojavi i nestane za sedamdesetak dana. Na žalost već spomenuto „trojstvo“ politike, nazovi znanosti i medija, taj prirodni ciklus je narušilo, „imunitet krda“ nije postignut u očekivanomu razdoblju jednostavno što je virusu uzporeno širenje. To u biti neprirodna obrana sad može imati neke neočekivane i dodatno loše posljedice. Ali najgore posljedice ljudi u većini svjetskih država snose na već spomenutim područjima, od kojih je najgore – kradja života na koji su naviknuli kroz generacije. Ako se štete na područjima od gospodarstva do školstva mogu izraziti sa stotinama ili tisućama trilijuna dolara, štete koje su ljudima pričinjene kroz onemogućitbu normalnih ljudskih kontakata, rada, stvaranja, odlazka na priredbe ili utakmice, održavanja priredbi, igranja utakmica, putovanja, odlazka na ljetovanja, posjeta prijateljima ili rodbini nemoguće je procieniti. To su nenadoknadivi gubitci za miliarde ljudi! Miliarde!

Što je od svega najgore, zabrane će težko biti ukinute, jednostavno iz razloga što se donositelji odluka boje kako će njihove odluke biti protumačene. Dodatna otežavajuća okolnost u tomu pogledu je i svjetska obsesija s rasizmom, koja je na ulice bezpotrebito izvela golem broj tako zvanih prosvjednika, koji su uočili različite mogućnosti za ostvaritbu svojih ciljeva, od onih jednostavnih pljačkaških, pa do utopijskih, samovlastnih i komunističkih. Najgore od svega je što se taj dodatni teret razširio iz gospodarski, a i demokratski najsnažnije zemlje na svietu USA , pa do takodjer izuzetno snažnih, Velike Britanije, Francuzke i Njemačke. Tako oni koji uobičajeno nalaze rješitbe za cieli sviet, sad ne mogu naći rješitbe ni sami za sebe.

Zato umjesto izlazka iz ove strahotne svjetske krize i dalje se uglavnom sve svodi na brojitbu, odnosno svakodnevno izvješćivanje o broju zaraženih, ili umrlih. Najgore je što su ta izvješća uglavnom izvori nepotrebitoga i neutemeljenoga pesimizma, koji podgrijavaju samozvani stručnjaci, koji kroz ta svoja pesimistička pojavljivanja u medijima ostvaruju neočekivanu realizaciju svojih prikrivenih maštanja i snova.

Najteži uteg glede prestanka ciele ove svjetske ludosti je u golemomu broju ljudi koji su skloni poslušnosti i prigibanju glave pred tako zvanim autoritetima. Tako se na praznim ulicama u Dubrovniku mogu uočiti pojedinci koji na licu nose krinke, premda su stotinu metara udaljeni od bilo koje druge osobe. Moguće je vidjeti vozače koji sami sjede u svojim vozilima a na licu imaju krinku. Medju onima koji po ulicama nose krinke ima i sasvim mladih ljudi. Jednoga takovoga sam upitao zašto to čini. Odgovorio mi je jednostavno “Zbog novoga vala“. Na pitanje o kojemu se to valu radi nije mi znao odgovoriti. Osoba u naplatnoj kućici na izlazu s podpuno praznoga  parkirališta, na licu drži krinku!

Inače, u svezi s coronavirusom, koji se u Hrvatskoj po Vuku preveo u „koronavis“, iz dana u dan se mogu vidjeti krajnje neobična ponašanja, pri čemu srećom Hrvatska ipak „zaostaje“ za svietom. Primjera je silno puno i uglavnom bi se mogli držati smiešnima, kad ne bi u biti bili tragični.

Jedan takov smiešan primjer je ponašanje nogometaša na utakmicama bez gledatelja u Španjolskoj, Italiji, Njemačkoj.

Nogometaši bez krinka na licu trče za loptom po travnjaku, dolaze u uobičajene kontakte, grle se nakon pogodaka, stiskaju se u skupine kod prepirki, a kad budu zamienjeni stave krinku i sjednu podalje jedan od drugoga.

To je doista prava ludost. Po toj logiki bi vozači trebali prije vožnje odvezati sigurnostne pojase, a zavezati ih kad se zaustave!

Samo igranje utakmica bez gledatelja je nevjerojatna glupost. Zar se nije moglo dopustiti popunjenost barem svakoga desetoga sjedišta, što bi ipak rezultiralo u nazočnosti tisuća ljudi na utakmicama, koje tada ne bi bile ovako težko gledljive.

Najgore je što sudeći prema broju ljudi na ulicama i kupalištima, većina pučanstva i dalje živi zatvorena u svoje kuće i stanove.

Butige i ulice su odjednom prazne. Ljudi su se sami povukli. To je nevjerojatno kukavičtvo. Upravo onakovo kakovo u ljudima jest. Zašto bi se mladi, zdravi ljudi bojali nahladiti! Pa to će im uništiti živote.

Krinke su u USA već postale svojevrstna zajednička fizička oznaka za politizpravu, odnosno za woke osobe. To je poprimilo nevjerojatne razmjere.  Ponegdje je čak postavljena granica  od 950 USD do koje se nekažnjeno može krasti. Dakle ako zakrabuljen kradeš i pljačkaš to je prihvatljivo, ali  šetnja bez krinke po perivoju – kažnjiva je!

I sama spomenuta brojitba je problematična. Upitno je tko broji, tko skuplja podatke, tko utipkava podatke i zbraja zaražene i umrle od coronavirusa. Tim ljudima, ma tko oni bili, u interesu su veće brojke, jer to njima osigurava obstanak na tomu poslu. Kako u Hrvatskoj tako i u cielomu svietu. U USA je dodatni motiv borba protiv njihova predsjednika države.

Ne bi bilo čudno kad bi brojke bile višestruko preuveličane.

Težko je pratiti s koliko se preuveličavanja, zloće i neznanja mjesecima izvješćuje o tomu nesretnomu virusu, zbog kojega je bez ikakovoga razloga zaustavljen normalan život. Histeria ne prestaje. Hrvatska u tomu pogledu nije iznimka. Zbog toga je dobro na primjeru jednoga službenoga dnevnoga izvješća pokazati o kakovoj se prievari radi.

O tomu sam prvi put pisao na Facebooku 24. lipnja 2020., pa je zgodno to što sam tada napisao uklopiti u ovu razčlanbu.

U službenomu hrvatskomu izvješću od  24. lipnja 2020. doslovce piše:

---------------------------------

U posljednja 24 sata zabilježena su 22 nova slučaja pa je do sada ukupno zabilježeno 2.388 pozitivnih osoba na Covid-19. Dosad se oporavilo 2.145 osoba. Preminulo je stotinu i sedam osoba. Još je 136 osoba na liječenju.

Trenutno je potvrđeno ukupno 2.388 osoba zaraženih koronavirusom i u posljednja 24 sata zabilježena su 22 nova slučaja.

2.145 osoba se oporavilo. Nema pacijenata na respiratoru, a bolnički se liječi 18 osoba.

Preminulo je stotinu i sedam osoba.

Do sada je testirano 73738 osoba, od toga 645 u posljednja 24 sata.

----------------------------------------

Na prvi pogled bi se moglo zaključiti, kako je u Hrvatskoj trenutno 2388 zaraženih, a u stvari ih je 136, još točnije ih je 18, jer ih je toliko u bolnicama. Od toga ni jedna osoba nije u težkomu stanju. Navodjenje negdašnjih podataka, poput sveukupnoga broja zaraženih i umrlih, kao trenutnih može se samo protumačiti kao namjerno stvaranje panike. Ako se takove podatke već želi spomenuti, onda ih se treba napisati u zagradama ili u podrubnicama.

Dakle jedini pravilni način današnjega izvješća bi bio:

U svim hrvatskim bolnicama zajedno nalazi se danas 18 bolestnika sa simptomima coronavirusa.

Ni jedan bolestnik nije u težkomu stanju.

Od coronavirusa u Hrvatskoj u zadnjih 11 dana nije nitko umro, a tiekom cieloga lipnja umrle su 4 osobe, i to u pravilu one koje su bolovale od težkih bolesti i bile su jako stare.

Na žalost ovakovim razčlanbama bi trebalo podvrgnuti većinu svjetskih izvješća o ovomu „slavnomu“ virusu, koji se eto našao izdvojenim, kao nekakova elitna bolest.

S ovakovim i sličnim izvješćima bi se izbjegnulo bezpotrebito stvaranje turobnoga obćega razpoloženja, a možda bi se konačno pokrenule i razčlanbe silnih šteta napravljenih u „suradnji“  medija, politike i nazovi-znanosti, uz pomoć obće kukavičnosti.

Inače nakon što je izgledalo kako smo se konačno oslobodili od te glupom pogrieškom nametnute napasti, jer se broj novih slučaja bio sveo na ništicu, neobjašnjivo je naglo povećan broj testiranja na virus, što je rezultiralo s povećanim brojem pozitivnih testova, a na što su usliedile nove zabrane  i ograničenja.

Sama svrha testiranja je krajnje upitna. Kad bi postojao liek onda bi to imalo smisla, ali kako nema lieka, čovjek čiji su nalazi pozitivni – samo se uzruja. Liečnici mu ne mogu pomoći i jedino sredstvo obrane su mu njegova vlastita biela krvna tjelešca i – vrjemenski tiek. Motiv odlazka na testiranje je takodjer krajnje upitan. Većina ljudi to čini radi sebe, a ne kako bi zaštitila druge. Svatko od testiranih kojima su nalazi negativni, a takovih je po brojitbi 97%, može se zaraziti pet minuta nakon testiranja. Tako zvani lakši slučaji, a oni su medju onima s pozitivnim nalazima daleko prevladavajući, sjede doma i ne rade ništa, a mogu prekršiti izolaciju kad se sjete. Najgora je stvar što ta izolacija odgadja ostvaritbu „imuniteta krda“. Sve u svemu testiranje nema baš nikakova smisla. Ako se netko osjeća loše onda ga treba primiti u bolnicu, to je uobičajeno pravilo. Ako liečnik uztvrdi kako osoba boluje od neke zarazne bolesti, bila to gripa, poput corona gripe, ili pak virusna upala pluća, smjestit će ga na zarazni bolnički odjel i pokušati mu pomoći. To bi trebao biti uobičajen postupak, kao što je i bio prije ove ludosti koja uništava sviet. Ludosti u kojoj je postupk liečenja daleko, neuzporedivo štetniji od same bolesti.

Coronavirus je inače krajnje nekritično izvučen iz svih svjetski bolesti kao nekakova posebna bolest, premda je daleko manje opasna od niza drugih bolesti i drugih uzročnika smrti. To potvrdjuje baš brojitba koja se tako puno rabi u svezi s ovim virusom.

Na primjer pušenje je daleko opasnije. Svake godine u Hrvatskoj od posljedica pušenja umre 14.000 ljudi,  a do sad je od covida umrlo stotinjak ljudi. Čak i kad bi ih umrlo dvije stotine bilo bi to u uzporedbi s pušenjem 70 puta manje. Pušenje je još puno opasnije jer se kao umrli od Covida računaju uglavnom stari i bolestni ljudi koji bi i onako umrli, odnosno drugi uzroci njihove smrti su bitniji od Covida.  Najbitnije je što se golema većina zaraženih coronavirusom oporavi nakon kratkoga vriemena, a pušaći i nakon prestanka pušenja godinama u sebi nose ozbiljan rizik.

Ako se baš želi veliki broj ljudi zaštititi od smrti, onda je najjednostavniji način zabraniti sadnju duhana i proizvodnju cigareta. To je vrlo jednostavno realizirati. Čak bi imalo i sveukupno pozitivan financijski učinak, kako glede pojedinaca, tako i glede državnih proračuna. Pojedinci bi svakodnevno štedjeli tridesetak kuna, dakle desetak tisuća kuna godišnje, a države bi gubitak od poreza na duhanske proizvode lako naknadile  kroz smanjenje troškova za zdravstvo, pa čak i za gašenje požara i naknadu šteta od požara, jer su cigarete glavni uzročnik požara. Pri tomu se država nema nuždnosti miešati u svakodnevni život gradjana nametanjem zabrana na primjer odlazaka u kino ili na utakmice.

Još jedan primjer iz športa. Boxačka natjecanja su obustavljena, kako bi se zaštitili gledatelji, a ne boxači. A boxači su neuzporedivo više ugroženi od gledatelja. Oni primaju udarce, a gledatelji sjede i jedino što im se može dogoditi je nahlada ili gripa od koje će se lako i brzo oporaviti. Boksači nakon udaraca često ostaju bez sviesti, a mozak im bude trajno oštećen. To je njihov osobni rizik, reći će netko. Ali isto tako je osobni rizik svakoga pojedinca koji odluči otići gledati boxački susret, i država se tu nema potriebe miešati.

Najbolje je završiti cielu ovu razčlanbu s brojitbenim podatcima, jer brojevi u pravilu govore točnije od rieči.

Do danas je ove godine od coronavirus umrlo 530 tisuća ljudi. U taj broj su uključeni svi stari i bolestni koji bi i onako bili umrli. Ali zabilježimo tu brojku i uzporedimo je!

Od početka ove godine u svietu je umrlo 30 miliuna ljudi. Ako se tomu pribroji 22 miliuna ljudskih bića ubijenih pri pobačajima sveukupno je od početka godine umrlo ili ubijeno 52 milijuna ljudskih bića.

Dakle cieli svjetski normalan svakodnevni život i rad je zakočen zbog straha od bolesti koja je izravno (a i to je jako problematično) prouzročila smrt jednog postotka sveukupno umrlih!

Ali ta bolest je zarazna, reći će netko od promicatelja opravdanosti zakrabuljenja. Ove godine je u svietu baš od zaraznih bolesti umrlo 6 miliuna i 600 tisuća ljudi, dobit će odgovor. Dakle u ukupnomu broju od zaraznih bolesti umrlih od početka ove godine, umrli od coronavirusa čine 8%! Kad se već broje oboljeli i umrli od coronavirusa iz razloga što je ta bolest zarazna, zašto se ne onda svakodnevno ne broje svi oboljeli od zaraznih bolesti od kojih su neke, poput AIDS-a, malarije ili tuberkuloze, daleko pogubniji, a brojniji su.

Za razliku od coronavirusa, koji sam u pravilu nestaje iz ljudskog organizma nakon desetak dana, od AIDS-a, koji je neizlječiv, ove godine je već umrlo 860 tisuća ljudi! Dakle preko 60% više od umrlih od coronavirusa.

Najgore je što su coronavirusne zabrane i ograničenja, te njihove gospodarske, financijske, kulturne i druge negativne stresne posljedice prouzročile povećanu smrtnost od raka, koji je inače ove godine do sad odnio 4 milijuna i 200 tisuća života, od kojih bi ne mali broj bio spašen u slučaju pravovremenih liečničkih intervencija, koje su bile odgodjene zbog prioritetne borbe protiv coronavirusa. A rak je glede smrtnosti tek drugi svjetski uzročnik, znatno iza bolesti srdca.

I za dio dosadanjega ovogodišnjega broja samoubojstava od 550 tisuća „zaslužne“ su ove nepotrebito i histerično nametnute mjere.

Sveukupno je doista krajnje nevjerojatno u kakovu nevolju je ranije spomenuto „trojstvo“ uvalilo svjetsko pučanstvo, od kojega doduše ozbiljno veliki dio snosi svoj dio odgovornosti zbog svoje kukavičnosti i sklonosti nekritičnomu prihvaćanju svih poteza koji dolaze „s vrha“.

Takodjer je krajnje nevjerojatno kako prevladavajući dio toga „vrha“ u svietu silno skrbi za ljude kad je u pitanju jedna vrsta gripe, i čija se smrtnost ove godine procjenjuje na oko pola milijuna, a dopušta i čak promiče ubojstva ljudskih bića kroz pobačaje kojih je ove godine bilo 22 milijuna. Coronavirus će nestati, a 50 puta veći broj ubojstava kroz pobačaje će se nastaviti! Na sramotu i dušu cjelokupnoga ljudskoga roda. Koji je evo i u slučaju coronavirusa, poput svih ranijih slučaja ratnih sukoba ili samovlastnih režima,  pokazao kako se sam i pod vodstvom svojih čelnika - ne zna skrbiti o sebi.

Na kraju, što treba učiniti.

U biti bi trebalo obustaviti sve zabrane, te posebno dnevno spominjanje bilo koje bolesti. Prvi korak bi bio ukidanje ikakvih posebnih povjerenstava kojima je osnovna i jedina zadaća prikupljanje podatak o oboljelima i umrlima i prezentiranje tih podatak medijima i javnosti. Točno po modelu Turkmenistana.

Po pravdi i logiki stvari, trebalo bi osnovati sudište koje bi pregledalo tko je „zaslužan“ za katastrofalne odluke i propisao odgovarajuće kazne. Ali to treba zanemariti jer je neostvarivo. Pa neće čelnici većine svjetskih država zajedno s glavnim medijima i poznatim nazovi znanstvenicima – suditi sami sebi. To je utopija. Ovdje se spominje samo kao vrsta oduška. Takove vrste sudišta uobičajeno osnivaju pobjednici u ratovima i snažne države, a sudi se gubitnicima i slabima.

Dakle tako nešto treba zaboraviti i nadati se kako će Turkmenistanski model ipak naći podupiratelje i provoditelje, ma kako se taj postupak pri tomu nazivao.  Pa ako se u tomu krivce čak proglasi i junacima, neka bude i tako. Samo neka ova ludost konačno prestane i vrati se normalan život.