Vatrometna razsvjeta

subota, 11. srpnja 2020.

Jučer se održalo tako zvano „otvaranje ljetnih igara“ što je jugosferska inačica za srbski naziv „otvaranje letnjih igara“.  Riedki, koji ovodobno govore hrvatski pravilno bi to preveli na hrvatski jezik kao „otvorenje ljetnih priredbi“. Ali hrvatski jezik je i onako izgubljen i nije tema ovoga osvrta, nego je to „otvaranje“ koje je u zbilji zatvaranje oči pred istinom. Te tako zvane „igre“ su paradigma ludosti koja je zahvatila sviet, ludosti množtvene pretvorbe bitnoga u nebitno, a nebitnoga u bitno, opasnoga u neopasno, a neopasnoga u opasno, vriednoga u nevriedno, nevriednoga u vriedno, poštenoga u  nepošteno, nepoštenoga u pošteno i t. d.

Grad Dubrovnik je uveo štednju kroz smanjenje javne razsvjete, kako bi evo našao novac za vatromet pri „otvaranju igara“. Podsjeća to na Mariu Antoanetu, koja je, po priči, siromahima preporučila jesti kolače, kad već nemaju kruha. Možda bi pak Dubrovnik mogao podpuno izključiti standardnu javnu razsvjetu i noćno osvjetljenje grada prepustiti vatrometima, i na taj način svietu pokazati svoje uklapanje u svjetski trend potrage za ludim i licumjernim rješenjima. Možda to netkomu zvuči smiešno, ali ako to Dubrovnik ne učini, postoji ozbiljna vjerojatnost kako će to u svietu učiniti netko drugi. Nova „dostignuća“ na području svjetskoga licumjerja, poliizprave i gluposti oz dana u dan niču kao gljive nakon kiše.

Pri otvorenju „igara“, a radi „održavanja „socialne distance“ uzvanike se premjestilo sa širokog prostora trga izmedju crkve Svetoga Vlaha i palače Sponza i strpalo ih se u brodiće i barke gdje je ta „socialna distanca“ bitno manja!

Pojedinačne „igre“ ili predstave održat će se sliedećih 40 dana u večernjim urama na mjestima poput atrija Kneževa dvora, gdje je predvidjeno skupljanje preko dvije stotine ljudi kroz dvije ure, a zabranjeno je gledanje nogometnih utakmica danju. Dakle dopušta se , i čak se forsira bitno opasnije noćno okupljanje na manjemu prostoru i uz veću stisku u pravilu manje odpornih starijih ljudi, a ne dopušta se dnevno okupljanje na bitno širem prostoru puno odpornijih mladjih ljudi, a dokazano je kako su dnevna ljetna vručina i sunčeve ultraljubičaste zrake pogubne po viruse.

Nesporno je kako na „igre“ veliki broj Dubrovčana, a i drugih ljudi u Hrvatskoj, ali i i  u Srbiji i drugdje po tako zvano ex-Jugoslaviji, gleda pozitivno. Barem takov dojam stvaraju mediji. Pri tomu evo više, po načelu „nitko nije savršen“ nije bitno prikazivati „igre“ kao mamac za turiste, jer turista evo uobće nema.

Ovaj put je do kraja ogoljena istina kako su te „igre“ u stvari trošenje novaca hrvatskih poreznih obveza na prosječne glumce i nešto bolje glazbenike te njihove brojne pomoćnike, koji cielu godinu primaju svoje plaće, za svoj rad u ljetnih 40 dana, a sve kako kako bi se zabavio uzki krug uviek istih „ljubitelja“ umjetnosti, koji svoju „kulturu“ pokazuju kroz nazočnost na večernjim priredbama uz uglavnom bezplatne ulaznice.

Ipak nikakove istine i nikakovi troškovi ne mienjaju obći dojam  o „igrama“. Razprava o njima medju ljudima se održava na razini komentara o kakvoći vatrometa ili naglaska izvodjača pri „otvaranju“

U korienu svih tih ovodobnih absurda u svezi s priredbama koje se u Dubrovniku uporno službeno i u medijima nazivaju srbskim nazivom „igre“, samo je postojanje ove manifestacije, koja se žilavo održava i financira i  nedodirljiva je kao sveta krava u Indiji.

Ključni uzročnik te nedodirljivosti i obstanka je doba nastanka „igara“ i prava svrha njihova nastanka.

„Igre“ su stvorene pedesetih godina prošloga stoljeća u tadašnjoj komunističkoj samovlastnoj Jugoslaviji iz dva osnovna razloga.

Prvi razlog je bio pokušaj lažnoga prikaza jedne komunističke i samovlastne države kao uzpješne i slobodne, kroz stvoritbu jugoslavenskoga „Potemkinova sela“.

Drugi razlog je bilo redovito ljetno jugoslavensko okupljanje na moru i razvitak kulturnoga „bratstva i jedinstva“.

Jasni dokaz tomu je izjava jugoslavenskoga vlastodržca Tita, koju njegovi otvoreni i najveći zaljubljenici, tako zvani antifašisti, evo i danas promiču pišući knjige o njemu i njegovim vezama s Dubrovnikom. Evo što je pod tim antifašističkim izvorima taj maleni čovjek, a  veliki zlotvor i licumjer izjavio onda, kad se službeno prihvatio pokroviteljstva nad „Igrama“:

„Ja ću sa svoje strane pružiti pomoć u nastojanjima da Igre i dalje afirmiraju jugoslavensku kulturu i umjetnost i umjetnike  kako kod nas tako i u svijetu. Treba voditi računa da su DLJI najvažnija kulturna manifestacija svih naših naroda".

Zahvalni dubrovački Jugoslaveni svojemu velikomu vodji su svojedobno bili uručili specialno priznaje – plaketu na kojoj piše:

„Plaketa je samo skroman znak najdublje zahvalnosti i priznanja za vašu pažnju i visoko pokroviteljstvo, koje je uvijek plodno i snažno poticalo sve radnike Dubrovačkih ljetnih igara u nastojanju da ovaj Festival najvrednije i najdostojnije predstavi kulturna nasljeđa i suvremena stvaralačka stremljenja svih jugoslavenskih naroda i narodnosti…“

Ta jugoslavenska medjusobna ljubav se eto održala do danas. Himna  tako zvanoj slobodi, licumjerno se izvodila na kraju „otvaranja“, i izvodi se i ovodobno. Na žalost izvedba te inače turobne, loše i neinventivne melodije i danas je opet postala izuzetno licumjerna i to zahvaljujući zabranama u svezi s jednom običnom gripom, zabranama koje ljudima svih uzrasta i životnih doba postupno čine život sve jadnijim i manje slobodnim.

Ljetne igre su tako ovodobno ponovno dobile svoju pravu nekdašnju jugoslavensku svrhu. Opet su postale „Potemkinovo selo“. Uz podporu i veselje brojnih današnjih Jugosferaca.

P.s.

Premda sam ljubitelj svih vrsta umjetnosti, pogledao množtvo izložba i galerija, pročitao mnoštvo knjiga a i napisao sam ih nekoliko, uz to i dosta pjesama , slušao sam puno koncerta, glasbeno sam nadaren pa sam čak samostalno snimio krcato pjesama, baš zbog „Igara“, i mojih stavova i postupaka prema njima  što se pod naslovima Svijeće umjesto vatrometa  i  Svieće prikladnije od vatrometa može pronaći u mojim knjigama, svojedobno me se proglašivalo nekulturnim, a takovu sudbinu ću vjerojatno doživjeti i danas nakon objave ovoga texta.

Takova je jednostavno sudbina nas koji nismo politički izpravni.