Javno skriveni mega zločin
U tieku je daleko i neuzporedivo najveći zločin prema ljudima u poviesti čovječanstva. To nije nekakovo preuveličavanje, nego tragična zbilja. Poznata je činjenica kako je 95% ljudi povodljivo i sliedi nametnute im trendove u ponašanju, mišljenju, odieavanju, prehrani i t. d.
Kroz poviest je izmedju preostalih 5% bilo onih koji su tu činjenicu nastojali i uzpievali kanalizirati u smjeru zadovoljenja osobnih želja, težnji i ambicija. Nekad je to bilo za ljude dobro, nekad loše, ali nikad ni blizu tako loše kao što je to sad. Ova tvrdnja se na prvi pogled možda čini pretjeranom, ali, na žalost vrlo lako ju je obraniti i dokazati.
Mega zločinci, koji se spominju u poviesti, poput Staljina, Hitlera, Tita, Mao Zedonga ili Castra u uzporedbi s ovodobnim tako zvanim zaštitnicima zdravlja pučanstva, izgledaju poput svetaca. Onima koji ovu tvrdnju drže pretjeranom evo objasnitbe.
Svi spomenuti mega zločinci zahtievali su poslušnost i obožavanje. To su lako ostvarili kod spomenutih 95% ljudi, uz čiju pomoć su lako ušutkali ili pobili onih ostalih 5%. Postignuvši taj svoj cilj, ostavili bi pučanstvu relativno veliku slobodu na puno područja. To se prije svega odnosi na uživanje u svakodnevnomu tako zvanomu običnomu životu, a zatim u naobrazbi, znanosti, umjetnosti, športu. Dio naobrazbe, poput filozofije, poviesti ili gospodarstva je doduše bio strogo kontroliran i izopačen, ali bitan dio poput tehničkih znanosti i medicine tumačio je samo znanstveno utemeljene činjenice. Slikari su relativno slobodno stvarali svoja djela, a poklonici likovne umjetnosti su dolazili na izložbe, skladatelji i pjesnici su dio svoje energije posvećivali „velikomu vodji“, i pazili su kako ne bi napravili ili objavili nešto nepodobno, ali su unatoč tomu bili slobodni stvarati velika djela. Najveća sloboda je vladala na području športa. I glede športaša i glede publike. Olimpiada u Berlinu 1936. održala se pod Hitlerovim pokroviteljstvom, a Olimpiade u Moskvi 1980 i zimska Olimpiada u Sarajevu 1984. godine održale su se u totalitarnim državama. Štoviše mladost u totalitarnim državama je u športu nalazila izuzetno veliki odušak i športaši iz komunističkih država su na svjetskoj razini postizali izuzetne, sjajne rezultate.
Medju mega zločincima jedini je pravi izuzetak Pol Pot koji se u četiri godine svoje vlasti u podpunosti bio posvetio ubijanju i onemogućitbi baš bilo kakovoga normalnoga života. Srećom po Cambodiu, Pol Pot je bio usamljen, i tadašnji sviet ga je izopćio, pa je njegova strahovlada ipak relativno brzo prestala. Na žalost sad je situacija bitno drugčija. Današnji tako zvani skrbnici o zdravlju pučanstva, koji u zbilji ugrožavaju i zaustavljaju cjelokupni život, razširili su se po gotovo svim svjetskim državama. Što je najgore oni na mjesta s kojih propisuju pučanstvu kako će se ponašati, nisu došli niti putem demokratskih izbora, niti s osobnom snagom. Na površinu ih je izbacila danas u svietu prevladavajuća kakistokracija.
Oni nisu poput Pola Pota okruženi s većinom koja misli drugčije, nego su sa svojim namjerno ili nenamjerno katastrofalnim odlukama stvorili obće odnosno većinski prihvaćeno nakazno ozračje, koje kao osnovnu svrhu ljudskoga života vidi – izbjegnuće zaraze od gripe! To bi na prvi pogled moglo izgledati smiešnim, ali su i sredstva za postizanje toga cilja i posljedice primjene tih sredstava katastrofalno tragične po cjelokupno čovječanstvo. Iznimke u tom pogledu i svietle točke su za sad - Turkmenistan, Bjelorusija i donekle Švedska, ali je pitanje dana kad će i te države podlegnuti svjetskoj histeriji, koja je težko ugrozila tisućljetne životne navike čovječanstva.
Toj sadašnjoj ludosti se naime ne nazire kraj. Jer uviek je bilo i uviek će biti gripa i drugih bolesti, pa će zauviek ostati razlozi za nositbu krinki na licu, a tomu će se možda pridružiti i naočale, koje se sad nose za vrieme plivanja, po zamisli najpoznatijega svjetskoga krojača sumorne sudbine čovječanstva Anthonya Faucia.
Sviet krupnim koracima ide u dystopijsku budućnost u kojoj je glavni cilj prehrana (i debljanje), u kojoj nema ni umjetnosti, ni športa, ni rada, ni putovanja, ni druženja, ni pjesme, ni šale. I u kojoj je razširena i dopuštena o bilo čemu samo jedna vrsta mišljenja.
Ta dystopijska budućnost koja je već počela gora je od bilo kakove samovlasti iz prošlosti, gora je od dystopijskih scenarija iz serije Mad Max slikopisa. U konačnici jedinu sličnost ima sa serijom The Walking Dead, u kojoj se mali broj mentalno zdravih ljudi težkom mukom odupire navali hodajućih mrtvaca s kanibalističkim osnovnim životnim porivom.