Krinke - nove „partijske knjižice“
Ponedjeljak, 31. kolovoza 2020.
Krinke na licu sve više postaju vrsta identifikacije osobe, čak i više od toga. Nije to više samo pitanje odnosa pojedinca prema zaštiti od virusa, nego svrstba i pokazba gdje osoba pripada. To puno podsjeća na doba komunizma i tadanje pripadnosti komunističkoj „partiji“, tada jedinoj postojećoj, dopuštenoj i privilegiranoj stranki. Ljudi su se upisivali u „partiju“ ne samo kako bi pokazali svoju privrženost komunizmu, Jugoslaviji i diktatoru Titu, nego i kako bi bili u prednosti kad se radilo o osobnomu i obiteljskomu uzponu i probitku. Upis u „partiju“ je donosio množtvo prednosti, od zauzimanja unosnih političkih i drugih položaja do dobivanja stanova. Za upisati se u partiju osoba je morala potpisati izjavu o lojalnosti, koja je izmedju ostaloga sadržavala i izkazbu o ateizmu, odnosno o niekanju vjere u Boga. “Partijaši“ su se od ostaloga pučanstva izdvajali i po tako zvanim „partijskim knjižicama“, s crvenim izkaznicama sa srpom i čekićom na koricama, koje su im otvarale vrata inače zatvorena većini pučanstva. Od te većine, većina je takodjer željela upisati se u „partiju“, ali se broj „partijaša“ održavao na desetak posto pučanstva, baš kako bi se osigurala prednost za posjednike crvenih izkaznica. Jer kada bi većina pučanstva imala te izkaznice, onda bi se izgubila prednost. Ako su svi u prednosti, onda nije u prednosti nitko.
Krinke na licima dosta podsjećaju na crvene izkaznice. U USA je to čak postala doslovna sličnost, jer se s krinkama na licu identificiraju pripadnici i podupiratelji Demokratske stranke, a s izbjegavanjem stavljanja krinka na lice pripadnici i podupiratelji Republikanske stranke.
Izim toga krinke su postale dodatno oružje u rukama američkih anarkista i tako zvanih antifašista.. Pomaže im u pljački, ali i u medjusobnom razpoznavanju. Krinka na licu je postala jasna oznaka protimbe radu i redu.
Oni koji se zalažu za ukidanje corona virus restrikcija – nemaju krinke na licu, prosvjeduju danju i na miran način i ne pljačkaju i ne pale. Tu vrstu prosvjeda su MSM mediji razpeli na križ, zbog moguće opasnosti od zaraze. Maskirani anarkisti i „antife“ „prosvjeduju“ noću, a njihove pljačke i rušitbe MSM mediji opravdavaju i uobće ih ne povezuju s nekakovim opasnostima od širenja zaraze.
Krinke su kroz poviest bile značajka pojedinačnih pljačkaša i to je bilo obće poznato i nesimpatično. Sad su krinke postale oznake množtvenih pljačkaša, a MSM mediji ih nastoje učiniti simpatičnima i opravdanima.
Drugdje u svietu krinke su postale svojevrstne „partijske knjižice“, odnosno ulaznice prema dobivanju položaja odnosno zaposlenja, od onih u politici i medijima, do radnih mjesta konobara ili blagajnica u trgovinama.
Ljudi koji ne žele krinke na svojim licima prije dva dana su pokrenuli snažne prosvjede, u čemu su prednjačili Berlinci i Londonci. Te prosvjede su, po zapoviedi kakistokratskih vlastodržaca nastojali ugušiti zakrinkani redarstvenici, a mediji prosvjede „nisu opazili“ ili su pak miliune prosvjednika u svojim lažnim izvješćima pretvorili u tisuće.
Ipak množtvo protivnika krinki je blagi razlog za optimizam. Poglavito iz razloga što i medju političarima i medju novinarima ima zdravorazumskih osoba. Poput fantastičnoga Vittoria Sgarbia, gradonačelnika gradića Sutri u blizini Rima, koji je po načelu „ljutu travu na ljutu ranu“ uveo kazne za one koji bezrazložno po ulicama nose krinke. Sutri je gradić od pet tisuća ljudi i kap je u moru podpuno suprotnih primjera ponašanja ljudi na vlasti, ali ljubitelje slobode pokazivanja lica – to ipak veseli.
Hoće li miliunski prosvjedi i primjeri poput talijanskoga gradonačelnika zaustaviti ovaj strašni trend ograničbe ljudskih sloboda, ili će krinke postati trajne „partijske knjižice“?
Krinke na licu sve više postaju vrsta identifikacije osobe, čak i više od toga. Nije to više samo pitanje odnosa pojedinca prema zaštiti od virusa, nego svrstba i pokazba gdje osoba pripada. To puno podsjeća na doba komunizma i tadanje pripadnosti komunističkoj „partiji“, tada jedinoj postojećoj, dopuštenoj i privilegiranoj stranki. Ljudi su se upisivali u „partiju“ ne samo kako bi pokazali svoju privrženost komunizmu, Jugoslaviji i diktatoru Titu, nego i kako bi bili u prednosti kad se radilo o osobnomu i obiteljskomu uzponu i probitku. Upis u „partiju“ je donosio množtvo prednosti, od zauzimanja unosnih političkih i drugih položaja do dobivanja stanova. Za upisati se u partiju osoba je morala potpisati izjavu o lojalnosti, koja je izmedju ostaloga sadržavala i izkazbu o ateizmu, odnosno o niekanju vjere u Boga. “Partijaši“ su se od ostaloga pučanstva izdvajali i po tako zvanim „partijskim knjižicama“, s crvenim izkaznicama sa srpom i čekićom na koricama, koje su im otvarale vrata inače zatvorena većini pučanstva. Od te većine, većina je takodjer željela upisati se u „partiju“, ali se broj „partijaša“ održavao na desetak posto pučanstva, baš kako bi se osigurala prednost za posjednike crvenih izkaznica. Jer kada bi većina pučanstva imala te izkaznice, onda bi se izgubila prednost. Ako su svi u prednosti, onda nije u prednosti nitko.
Krinke na licima dosta podsjećaju na crvene izkaznice. U USA je to čak postala doslovna sličnost, jer se s krinkama na licu identificiraju pripadnici i podupiratelji Demokratske stranke, a s izbjegavanjem stavljanja krinka na lice pripadnici i podupiratelji Republikanske stranke.
Izim toga krinke su postale dodatno oružje u rukama američkih anarkista i tako zvanih antifašista.. Pomaže im u pljački, ali i u medjusobnom razpoznavanju. Krinka na licu je postala jasna oznaka protimbe radu i redu.
Oni koji se zalažu za ukidanje corona virus restrikcija – nemaju krinke na licu, prosvjeduju danju i na miran način i ne pljačkaju i ne pale. Tu vrstu prosvjeda su MSM mediji razpeli na križ, zbog moguće opasnosti od zaraze. Maskirani anarkisti i „antife“ „prosvjeduju“ noću, a njihove pljačke i rušitbe MSM mediji opravdavaju i uobće ih ne povezuju s nekakovim opasnostima od širenja zaraze.
Krinke su kroz poviest bile značajka pojedinačnih pljačkaša i to je bilo obće poznato i nesimpatično. Sad su krinke postale oznake množtvenih pljačkaša, a MSM mediji ih nastoje učiniti simpatičnima i opravdanima.
Drugdje u svietu krinke su postale svojevrstne „partijske knjižice“, odnosno ulaznice prema dobivanju položaja odnosno zaposlenja, od onih u politici i medijima, do radnih mjesta konobara ili blagajnica u trgovinama.
Ljudi koji ne žele krinke na svojim licima prije dva dana su pokrenuli snažne prosvjede, u čemu su prednjačili Berlinci i Londonci. Te prosvjede su, po zapoviedi kakistokratskih vlastodržaca nastojali ugušiti zakrinkani redarstvenici, a mediji prosvjede „nisu opazili“ ili su pak miliune prosvjednika u svojim lažnim izvješćima pretvorili u tisuće.
Ipak množtvo protivnika krinki je blagi razlog za optimizam. Poglavito iz razloga što i medju političarima i medju novinarima ima zdravorazumskih osoba. Poput fantastičnoga Vittoria Sgarbia, gradonačelnika gradića Sutri u blizini Rima, koji je po načelu „ljutu travu na ljutu ranu“ uveo kazne za one koji bezrazložno po ulicama nose krinke. Sutri je gradić od pet tisuća ljudi i kap je u moru podpuno suprotnih primjera ponašanja ljudi na vlasti, ali ljubitelje slobode pokazivanja lica – to ipak veseli.
Hoće li miliunski prosvjedi i primjeri poput talijanskoga gradonačelnika zaustaviti ovaj strašni trend ograničbe ljudskih sloboda, ili će krinke postati trajne „partijske knjižice“?