Definicijska negativnost
10. svibnja 2018.
Kao krajnja suprotnost u medijskomu prikazivanju Jugoslavije, Tita i partizana, postavilo se prikazivanje Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelića i ustaša. Na jednoj strani se opraštaju i najgori zločin i hvali se puno toga što bi po normalnim mjerilima bilo za pokudu i zgražanje, a na drugoj strani se sve negativno višestruko preuveličava, a za bilo što pozitivno jednostavno – nema mjesta
Svi rodjeni nakon drugog svjetskoga rata, pa i oni rodjeni u samomu ratu ili neposredno prije njega u stvari ne znaju kakova je u stvari bila NDH. O toj temi se za vrieme Jugoslavije nije smjelo ni pisnuti, a i danas je ta tema praktički zabranjena, ako se NDH ne spominje kao zločinačka satelitska tvorevina.
Brojni su primjeri koji ovo potvrdjuju.
10. travnja po logici stvari ne može biti zločinački. Uostalom ni jedan nadnevak, kao takov ne može se proglašavati zločinačkim, ali na žalost kad čovjek spomene 10. travnja a uz njega ne poveže neku negativnost, gleda ga se sa sumnjom i danas u državi koja se zove Hrvatska. A 10. travnja je nadnevak kad je Hrvatska prvi put proglašena nezavisnom državom nakon što je bila u savezu s drugim državama ili u njihovu sastavu kroz 940 godina!
Nezavisnost je proglašena četiri dana nakon što je Jugoslavija bila napadnuta a tjedan dana prije nego su tadanje jugoslavenske vlasti podpisale kapitulaciju. Vjerojatno je i zbog toga medju Jugoslavenima taj nadnevak omrznut jer je proglašenje nezavisnosti Hrvatske, Jugoslavija de facto prestala postojati prije podpisivanja kapitulacije, nakon samo 4 dana „odpora“ tadanje jugoslavenske vojske.
Velika većina Hrvata je proglašenje nezavisne države u to vrieme dočekala s golemim oduševljenjem i danas bi taj dan trebao po logici stvari biti obilježen kao blagdan, jer je tad nakon više od devet stoljeća Hrvatska postala nezavisna država, koja je na žalost takovom ostala samo malo više od četiri godine, ali je posve sigurno to njezino postojanje pokazalo Hrvatima put, pa su svoj državotvorni cilj ostvarili nakon još 45 godina robstva, i to onoga najgorega u svojoj poviesti.
Stvaranje NDH je u biti provedeno izuzetno mirno i praktički bez žrtava, za razliku od stvaranja današnje Hrvatske, kad je postignuto uz goleme žrtve i patnje. Sudeći pak po načinu promatranja 10. travnja, odnosno proglašenja NDH, moglo bi se pomisliti kako je taj dan bio krvav i pun zločina.
Dok je ovodobna Hrvatska u sadanjim granicama stvarana kroz cielih osam godina i uz velike ljudske i materialne žrtve, NDH je stvorena za 4 dana, i to bez žrtava i razaranja! Pri tomu je stvorena na gotovo dvostrukomu prostoru u uzporedbi s ovodobnom Hrvatskom i imala je gotovo dvostruko veći broj stanovnika.
Našu sadanju Hrvatsku su u vrieme mira u svietu, druge države počele priznavati nakon godinu i pol težkih izkušenja, žrtava i diplomatskih napora, a NDH je u ondanjemu podieljenomu svietu, već nakon mjesec dana priznalo desetak država. Pri tomu je najbrža bila Madjarska koja je svoju nekdanju saveznicu Hrvatsku priznala istoga toga 10. travnja 1941. godine.
I na dan proglasitbe i sliedećih dana, tjedana i mjeseci u novoj hrvatskoj državi nije bilo dogodjaja koji bi državu kao takovu mogli obilježiti negativno, a kamoli kao zločinačku.
U stvari dogodilo se baš suprotno. Neprijatelji Hrvatske su počeli činiti težke zločine nad Hrvatima, a hrvatska vojska i hrvatsko redarstvo je bilo prisiljeno stati u zaštitu svojih gradjana.
Ni Talijani ni Magyari, pa ni Niemci, koji su priključivši sebi Austriju i sjeverozapadni dio Jugoslavije bili postali izravni hrvatski susjedi, nisu Hrvatima bili neki prijatelji, ali najveće neprijatelje Hrvatska je imala u srbskim četnicima, pod vodstvom Draže Mihajlovića i jugoslavenskim komunistima - partizanima koje je predvodio Josip Broz Tito. Početci zločinačke borbe protiv Hrvatske i Hrvata još jedan su primjer krajnje krivog prikazivanja onoga što se dogodilo. Zločini nad Hrvatima, koje su 1941. podine počinili čak zajednički četnici i partizani su za vrieme trajanja komunističke Jugoslavije bili silno slavljeni. Najveći paradox i krajnje poniženje Hrvata je bilo proglašenje 27. srpnja blagdanima u tadanjim tako zvanim socijalističkim republikama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. A toga nadnevka su četnici i partizani u Srbu, Drvaru i Bosanskomu Grahovu pobili sve Hrvate koje su mogli pobiti! Taj dan se obilježavao kao Dan antifašističkoga ustanka, što je još jedna nevjerojatna laž, jer su se ti dogodjaji zbili uz sponzorstvo Talijana – fašista. Dakle ubijanje Hrvata uz odobrenje fašista nazvano je antifašističkim! Što je najabsurdnije, sadanja Hrvatska je pod vodstvom komunističkog predsjednika Josipovića 2010. godine obnovila spomenik tako zvanom ustanku, a u stvari genocidu nad hrvatskim narodom koji su počinili četnici i partizani na tomu području.
Radilo se doista o genocidu točno po definiciji te rieči. U mjestu Brotinja je, na primjer, ubijeno svih čak 37 članova obitelji Ivezić. Medju pobijenima je bilo dvanaestero djece u dobi od tri do 14 godina. U susjednom Boričevcu pobijeno je svih preostalih 55 stanovnika, uglavnom staraca i nepokretnih, nakon što je srećom većina pučanstva, njih čak dvije tisuće pobjegla i našla utočište u Kulen Vakufu. Nakon završetka drugoga svjetskoga rata taj strašni zločin Titovi Jugoslaveni nisu samo proglasili blagdanom, nego je Hrvatima bio zabranjen povratak u njihovo mjesto, a sve su im nekretnine oduzete.
Istoga toga za Jugoslavene „slavnoga“ dana u Drvaru i Bosanskomu Grahovu su partizani i četnici pobili oko šest stotina Hrvata!
Vlasti NDH su reagirale i hrvatska vojska i redarstvo su krenuli u borbu protiv četnika i partizana, a to je kasnije, za vrieme Jugoslavije, prozvano zločinačkim podhvatom!
U borbi za održanje cjelovitosti svojega ozemlja i zaštitu svojega pučanstva, hrvatske vlasti su zatvarale počinitelje zločina, a to je kasnije proglašavano genocidom!
Ta tadanja borba za obstanak Hrvatske i Hrvata trajala je do svibnja 1945. Stradanja Hrvata su s vremenom bila sve brojnija, na što su hrvatske snage bile prisiljene odgovarati sve snažnije pa je i broj žrtava na protuhrvatskoj strani bivao sve veći. Na žalost na kraju cieloga toga procesa, odnosno nakon završetka druga svjetskoga rata, Hrvati su izgubili svoju toliko žudjenu državu i uz to ih je pobijeno na stotine tisuća. Sve to zajedno je u komunističkoj Jugoslaviji označeno kao genocid koji su Hrvati počinili nad drugima!
Kad je u pitanju NDH nisu samo u podpuno izkrivljenomu svietlu prikazane borbe i žrtve, nego i baš sve drugo povezano s hrvatskom državom, od granica, pa do športa.
Vrlo često se može čuti kako je NDH dala Talijanima hrvatsku obalu i Istru. To jednostavno nije istina. Istra, Rieka i Zadar su za vrieme Kraljevine Jugoslavije bile u sastavu Italije, a nakon kapitulacije Italije 1943. godine, NDH ih je uključila u svoj sastav.
Uobičajeno se govori i piše kako je NDH bila samo država lutka u rukama Njemačke, pa stoga nije zaslužila obstati. A isto takove države su za vrieme Drugoga svjetskoga rata bile i Slovačka i Ugarska i Bugarska i Albanija, pa zbog toga nisu izgubile državnost. Uostalom, ako je Hrvatska kriva što je bila pod njemačkim utjecajem, koliko je kriva sama Njemačka, pa nitkomu nije palo na pamet iz toga razloga ukinuti Njemačku kao takovu.
Za vrieme NDH u Hrvatskoj se živjelo koliko god je to bilo moguće normalno. Seljaci su se bavili s poljodjelstvom i stočarstvom, liečnici i medicinsko osoblje su pomagali bolestnima, profesori i učitelji su podučavali, a studenti i učenici su se školovali, radnici su radili u tvornicama, pisci i pjesnici su pisali, skladatelji skladali, glasbenici svirali, pjevači pjevali. Uvedena je osobita skrb za hrvatski jezik. Proglašavajući praktički sve u svezi s NDH zločinačkim i negativnim, mrzitelji svega hrvatskoga preskaču i zatiru svaki spomen na tadanje poljodjelstvo, školstvo, zdravstvo, umjetnost, arhitekturu. Po njima je NDH bila marionetska država izpunjena zločincima, koji nisu ni jeli ni pili, niti pjevali niti se školovali, niti su pisali – samo su činili zločine!
U tomu smislu je na odredjeni način paradigmatična sudbina Hrvatske enciklopedije čiji je prvi svezak tiskan u veljači 1941., dakle dva mjeseca prije proglašenja NDH, a do 1942. godine je iz tiska izišao četvrti svezak, što je bio vrhunski izdavački podhvat. Zbog razumljivih razloga nakon toga se izdavanje enciklopedije uzporilo, ali je ipak peti svezak izišao 2. svibnja 1945., dakle neposredno prije propasti NDH. Ušavši u Zagreb Titovi partizani su izmedju ostaloga uzpjeli uništiti cielo to izdanje kao „ustaško“. Početna tema toga izdanja je bila „Dilatacija“, a zaključna „Elektrika“! Dilatacija i elektrika su tako pripisane ustašama i postale ustaške i zločinačke! Dok je prva četiri svezka danas moguće pronaći relativno lako, peti svezak je prava riedkost, jer se našao na putu komunističkim hordama.
I hrvatski jezik kao takov je proglašivan ustaškim, pa prema tomu zločinačkim, a osobito se takova kvalifikacija odnosi na hrvatski korienski pravopis.
Hrvatski poviestni pozdrav „Za dom spremni“ je u Jugoslavensko komunističko doba proglašen krajnje neprikladnim i njegova uporaba je vodila izravno u zatvor. Sukladno s izokrenutim pogledima i mjerilima zadržanim do danas, taj je pozdrav i dalje prohibiran i izložen pogrdama i progonu.
Rieč ustaša je do danas zadržala svoj pejorativni žig. Po kriterijima uzpostavljenima za vrieme Titove Jugoslavije, dok se medju Hrvatima možda i moglo naći po kojega pristojnoga i dobroga čovjeka, svi ustaše do jednoga su bili zločinci!
A radilo se o ljudima koji su željeli uzpostaviti nezavisnu državu na području gdje je živio njihov hrvatski narod. Kad su o tomu samo počeli govoriti za vrieme Kraljevine Jugoslavije bili prisiljeni množtveno izbjegnuti u inozemstvo. Kad se stvorila prigoda za ostvarenje njihova cilja i proglašena je Nezavisna Država Hrvatska, pohrlili su natrag, u svoj sastav uključili množtvo mladeži i stali na branik domovine. To im je bio neoprostiv zločinački grieh.
Problematični i izkrivljeni kriteriji i pogledi kad je u pitanju NDH, jedan je od vrhunskih pokazatelja dosega zlonamjernoga prikazivanja i poimanja. Percepcijske metamorfoze su na ovomu području pokazale svoje domete u negativnomu smjeru, jednako tako kao što su to učinile prikazujući krajnje nekritički pozitivnim sve što je u svezi s komunizmom, Titom i Jugoslavijom.