Državna podpora protudržavnim djelima
5. lipnja 2018.
Djelovanje suprotno interesima države u kojoj žive nije svojstveno samo medijima, nego i političarima i samoj državnoj upravi. S obzirom na jugoslavensko i komunističko nasliedje, odnosno na činjenicu kako su u medijskomu i političkomu prostoru Hrvatske dominantan utjecaj zadržali bivši komunisti i Jugoslaveni ili njihovi potomci, podržavanje udruga koje djeluju suprotno interesima hrvatske države i hrvatskoga naroda na odredjeni način je u slučaju Hrvatske razumljivo, ali ta pojava je razširena i tamo gdje ju se ne bi trebalo očekivati, na primjer u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili Francuzkoj.
Ciela ta priča je izuzetno čudna, čak kad je u pitanju i Hrvatska u kojoj su na vlasti ljubitelji bivše države i davno umrlog diktatora. Jer napredak Hrvatske za političare na vlasti i državne službenike u isto vrieme znači i njihov osobni napredak. Poboljšanje životnoga standarda na svim područjima u Hrvatskoj, znači i bolji život za sve hrvatske gradjane pa i one koji Hrvatsku ne vole. A Tito i Jugoslavija su prošlost od koje se ne dade živjeti.
Na žalost, ta protuhrvatska crta koja se provlači i kroz politiku i kroz državnu upravu i kroz medije je samodestruktivna. Zbog toga nije uobće težko naći brojne primjere službene državne financijske podpore nekim čisto protudržavnim stvarima.
U vrieme početka devedesetih godina prošloga stoljeća, dok sam se borio za ostvarenje hrvatske nezavisnosti na dubrovačkomu području, nisam imao vrjemena baviti se iztraživanjima financiranja protuhrvatskih programa i udruga. Uostalom, u tomu dobu koje sam proveo na čelu tadanje dubrovačke obćine, tako nešto je zapravo bilo nezamislivo. Kad mi je, na primjer, 1990. godine na stol bio došao na podpis račun za plaćanje većine troškova koje su napravili Jugoslaveni iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore na nekakovoj proslavi bratstva i jedinstva na tromedji izmedju te tadanje tri republike – bacio sam ga u koš, jer sam držao kako Hrvatska mora prestati snositi troškove razonode onih koji je ne vole. A bilo je to samo jedan benigan skup bez neke eksplicitne protuhrvatske djelatnosti, na kojemu se jelo i pilo.
Za vrieme borbe za obstanak hrvatskoga juga, bez mojega znanja, u Dubrovniku je jedna skupina ljudi, koja u biti nije bila protuhrvatska nego više neutralna, podpisala je priobćenje u kojemu praktički poziva agresorsku JNA u pomoć. To sam odkrio tek nekoliko godina kasnije, kad je to priobćenje bilo tiskano u knjigi - zbirki tekstova tiskanih za vrieme agresije JNA na dubrovačko područje. Knjigu je financirala – Hrvatska država i na taj način nagradila one koji su za vrieme najtežih dubrovačkih dana pokazali spremnost za izdaju Hrvatske. Kad sam to odkrio, zgrozio sam se i kasnije, kad sam konačno do kraja složio svoju knjigu o tim dogodjajima, u pogovoru knjige sam to pismo - priobćenje posebice razčlanio i iztaknuo ga kao primjer, kako je u doba borbe za Hrvatsku, pored otvorenih protivnika bilo i onih perfidnih ili kukavičnih, koji su se kasnije, kad se sve po Hrvatsku dobro završilo, počeli prikazivati kao zaslužne osobe. U uzporedbi s onim što se ovodobno dogadja, i to pismo se doima benignim i može se protumačiti prije svega kao izraz straha za goli život, pa kasnije državno financiranje tiskanja nečega takovoga nije neka osobito strašna stvar, premda bi bilo bolje kad državni novci nisu u to bili utrošeni.
U današnje doba se u hrvatskomu državnomu proračunu svake godine odvajaju goleme sume novaca namienjenih financiranju jasno protuhrvatskih udruga, dodjeljuju se novci za rušenje hrvatskih i izgradnju protuhrvatskih jugoslavenskih spomenika, te za protuhrvatske, projugoslavenske proslave, priredbe i odašiljbe.
Srjedištnje tjedno sučelište na hrvatskoj dalekovidnici već osamnaest godina se nalazi u rukama jasno protuhrvatski odnosno projugoslavenski orientiranoga voditelja, koji nedjeljom u dvije ure poslije podne u svoju jednosatnu odašiljbu poziva u goste uglavnom protivnike svega hrvatskoga i zajedno s njima radi na protuhrvatskoj promičbi. Kad u goste pozove netkoga koji je sklon hrvatstvu, onda takovoga čovjeka nastoji omalovažiti i prema njemu se ponaša jasno neprijateljski.
Takovo nešto u demokratskoj državi inače nije problem, jer svatko ima pravo iznositi svoje mišljenje i pokazivati svoje stavove. Medjutim, u ovomu slučaju ta protuhrvatska promičba se realizira na račun hrvatskih poreznih obveznika odnosno preko mjesečne predplate na račun praktički svih hrvatskih gradjana uključujući i nezaposlene i umirovljenike! Hrvati tako jednomu jasnomu Protuhrvatu obilato plaćaju kako bi on osobno dobro živio na račun protuhrvatske promičbe! Kad bi se barem netko odgovoran i utjecajan mogao dosjetiti i ovomu Jugoslavenu dao mogućnost iznošenja svojih stavova svaki drugi tjedan, i pružio mogućnost vodjenja svake druge odašiljbe netkomu s hrvatskim osjećajem, bio bi to veliki napredak za Hrvate koji su ovako izloženi patnji. Srećom ja nisam, jer već godinama uobće ne uključujem tako zvane hrvatske programe na dalekovidnici. Preporučio bih to i drugim Hrvaticama i Hrvatima. Osjetili bi veliko olakšanje. Spomenuto protuhrvatsko dalekovidnično sučelište zadnji put sam pratio jako davno, ali znam kako postoji i dalje.
Ta nedjeljna dalekovidnička odašiljba je samo vrh ledenoga briega. Hrvatska država svake godine izdvaja goleme novce za financiranje tako zvanih programa i projekata udruga koje su dobrim dielom protuhrvatski orientirane. Tako je na primjer u tu svrhu samo 2014. godine hrvatska država potrošila gotovo miliardu i sedam stotina miliuna kuna, prikupljenih na državnoj, ali i na županijskim i obćinskim razinama! Financiranje se uglavnom obavlja posredstvom brojnih ministarstava.
Hrvatskim novcem se tako financiraju protuhrvatski orientirani redatelji, protuhrvatski slikopisi i predstave, protuhrvatske novine i brojni protuhrvatski orientirani pojedinci koji tako žive, i to jako dobro, na račun onih prema kojima osjećaju mržnju!
Moglo bi se pomisliti kako je ova pojava svojstvena samo Hrvatskoj, ali, na žalost ili na sreću, - nije.
Novci američkih, njemačkih talijanskih, britanskih, francuzkih, i drugih poreznih obveznika iz tako zvanih zapadnih razvijenih zemalja troše se sve više na pomoć i udomljavanje miliuna tako zvanih prognanika iz Afrike i s Blizkoga Iztoka. Taj humanitarni čin rezultira sa sve većom nesigurnošću života, s terorom i s pretvaranjem mjesta mira, blagostanja i sjajnoga životnoga standarda na svim životnim područjima u mjesta zagadjenosti, nesigurnosti i širenja terorizma. Na žalost Hrvatska je uključena u ovaj svjetski političko izpravni projekt na gubitničkoj strani.
Ozbiljan broj ljudi u Europi i u Americi, svjestan je opasnosti u koju su ga doveli nesposobni državni čelnici i njihov još manje sposobni državni službenički uztroj, ali ta sviest je proširena do vrha države samo u Magyarskoj, Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj, te preko medijski omrznutoga američkoga predsjednika, koji se pokušava oduprieti koliko zna i može, do sad uglavnom verbalno, bez nekoga osobitoga učinka. Primjer je njegovo suprotstavljanje davanju američkoga novca državama i udrugama koje su jasno nesklone Ameriki, poput Palestinaca. Kad već volite izvikivati protuameričke parole i paliti američke barjake onda to činite na svoj, a ne na američki račun poruka je američkoga predsjednika, ali se te njegove poruke i prietnje američkim protivnicima koji žive na američki račun u pravilu ne realiziraju, jer je većina američkoga političkoga i državnoga uztrojstva javno ili prikriveno protiv bilo kakovih intervencija koje narušavaju politizpravan sviet. Kad se netko poput magyarskoga ili američkoga predsjednika pokuša suprotstaviti toj prevladavajućoj struji koja na svojoj strani ima većinu medija, na sebe navlači silne težkoće i u javnosti ga se prikazuje u krajnje negativnomu svjetlu.
Sveukupna situacija na području podpore i financiranja vlastite propasti je dosta turobna, ali su vidljivi i trendovi i pojave koje daju nadu i održavaju barem maleni optimizam. Sve su snažniji pokreti koji pokušavaju očuvati stečevine zapadne civilizacije. Primjer je rezultat britanskoga referenduma o izdvajanju iz Europske zajednice, sveukupna politika država tako zvane Višegradske skupine, a posebice je obećavajući rezultat nedavnih izbora u Italiji, koji pokazuju kako Talijani ne žele nastavak života u Europskoj zajednici, koju u biti vode samoizabrani protunarodni birokrati. Većina Talijana se želi obraniti od neoružane množtvene agresije iz Afrike i Azije. Pobjeda koalicije stranaka u Italiji koja se jasno protivi ostanku Italije u Europskoj zajednici i nastavku primanja golemoga broja useljenika iz Afričkih i Azijskih država, prouzročila je paniku medju birokratima koji vladaju s Europskom zajednicom. Ta do sad nevidjena panika rezultirala je s do sad nevidjenim pokušajem sprječavanja uzpostave nove talijanske vlade. Samoizabrani europski vladari su svoj naum pokušali provesti preko inače uresnoga talijanskoga predsjednika koji svoj legitimitet ne zasniva na volji biračkoga tiela nego su ga kroz dogovoreno glasovanje u talijanskomu saboru postavili oni koji su do nedavno bili na vlasti i pri tomu su djelovali sukladno željama bruxelleskih birokrata, a sad su na izborima katastrofalno poraženi.
Taj predsjednik, koji je lutka na koncu i koji bi trebao odobriti svaku vladu koja dokaže kako iza sebe ima saborsku većinu, sada po prvi put u talijanskoj poviesti nije odobrio uzpostavu legalno izabrane vlade i tako je barem uzporio proces zaokreta u talijanskoj državnoj politici. Taj proces se ipak nastavio. Izborni pobjednici su napravili neke u biti kozmetičke promjene i vlada je ipak uzpostavljena, pa će Italija vjerojatno krenuti putem ostvarenja svoje nove nezavisnosti. U stvari Talijani bi mogli postati predvodnicima takovoga procesa i u drugima europskim, i uobće zapadnim državama, premda izkustvo s praktičnom propasti Brexita, odnosno referendumske volje Britanaca, tjera na oprez u procjenama. Ipak, optimistički gledano, političku izpravnost bi trebala nasliediti zaštita zapadne civilizacije. Ako ne bude prekasno! Uz to ne smiju se zanemariti mogućnosti snage većine medija kojima glavno oružje za realizaciju samodestrukcije zapadne civilizacije – njegovanje percepcijske metamorfoze. Ako u jednomu trenutku glavnina medija shvati kako njihova vlastita ugroza dolazi sa sa strane koju podržavaju, vjerojatno će promieniti svoje stavove i načine djelovanja, a to će pojednostavnit postupak povratka reda, rada, mira i istine.