Gore, bolje i obratno (1)
16. lipnja 2018.
I uz poviestni odmak i bez njega, rezultati proučavanja ili opisivanja i valoriziranja poviestnih dogodjaja ili osoba puni su netočnosti, koje su često (zlo)namjerne. Pri tomu je najizraženije krivotvorenje poviestnih uloga pojedinaca i dogodjaja u svezi s njima. Najdrastičniji oblik krivotvorenja je podpuno tajenje ili izbacivanje ili strogo nespominjanje nekih imena pa je tako vrlo vjerojatno kako su u poviesti živjeli izuzetno zaslužni ljudi čija su imena javnosti podpuno nepoznata. Medju njima je vrlo vjerojatno bilo sjajnih izumitelja, čiji izumi nikad nisu primienjeni ili su pak vezani uz nečija druga imena, skladatelja, čija su skladbe nestale ili su uništene ili su ih neki drugi pripisali sebi, slikara, čije su slike iztrunule u nekim podkrovljima, ili su ih neki slikari prikazali kao svoja djela, junaka čijim su se djelima ponosile kukavice. Takovih pojava je puno i u današnje doba silno razvijenih komunikacija, a dublje u prošlosti je, po čistoj logici, toga bilo u postotku još puno više. Ove tvrdnje su zasnovane na mojemu osobnomu izkustvu i za to sigurno imaju puno veću težinu, jer ljudi koje takovo izkustvo nemaju, a to je golema većina, težko mogu uobće biti svjesni kako je krivotvorenje prošlosti moguće i kako je u prošlosti bilo puno zaslužnih ljudi za koje nitko ne zna, ili čija se postignuća sustavno taje. Isto tako većina onih koji su zatajivanje ili krivotvorenje doživjeli i osjetili na svojoj koži, nije imala mogućnost o tomu sama javno progovoriti, jer za tako nešto jednostavno nije imala tehničkih mogućnosti. Danas te mogućnosti (za sada) postoje, pa ih evo rabim koliko mogu i dokle mogu.
Ovu temu sam načeo i objavio pod naslovom Snaga metamorfoze, prije više od sedam godina. Sad je došlo vrieme za njezinu cjelovitiju razčlanbu.
Prikrivanje i izvrtanje dogodjaja, diela i ljudi koji su bili sudionici tih dogodjaja ili auktori diela, ponekad se provodi dosljedno do kraja a ponekad se primjenjuje metoda priznavanja i prikazivanje maloga diela nečega, kako bi se na taj način prikrila većina.
Doživjevši na svojoj koži težko izvrtanje činjenica i prošlosti, dodatno sam izoštrio inače urodjenu sklonost i sposobnost uočavanja primjera tih opazbenih metamorfoza, pa ću ih iznieti počevši od onih u kojima sam samo promatrač ili pak samo jedan od množtva sudionika, a zatim ću pokušati nabrojiti i opisati neke povezane baš najviše sa mnom.
Najčešće izvrtanje poviestnih činjenica u Hrvatskoj je onda kad se opisuju dogodjaji ili život u komunističkoj Jugoslaviji. U pravilu se pri tomu prikazuje ružičasta slika i isto tako se u pravilu nastoji takovu sliku prikazati uzporedno s negativnom i tamnom slikom suvremene Hrvatske. Pri tomu su neka izvrtanja činjenica upravo monstruozna. Poput nastojanja prikazivanja Jugoslavije pravednom i demokratskom, sigurnom, ugodnom za život i državom visokog standarda u uzporedbi s Hrvatskom, što implicira kako su u toj državi ljudi živjeli sretno i zadovoljno i nije im padalo na pamet izseljavanje.
Činjenice govore upravo suprotno, ali za jugofile i titoljubce to nema nikakovoga značenja. Ipak, u Hrvatskoj žive i ljudi koji ne spadaju u tu nevjerojatnu mazohističku skupinu, pa je iznošenje točnih činjenica namienjeno upravo njima, koji inače nemaju osobitih mogućnosti doći do pravih informacija jer su obavijeni informacijskom maglom koju Jugići i Titići marljivo i uporno proizvode.
Vratimo se pravednosti i demokraciji. Toga u komunističkoj Jugoslaviji jednostavno nije bilo! Cieli politički život komunisti su držali u svojim rukama, a 90% pučanstva je iz sudjelovanja u politici bilo u podpunosti izključeno, a to je još bilo utemeljeno na tadanjim zakonima. Komunistička čvrsta dominacija nije se zadržala samo na području politike, nego je bila ukorienjena baš svugdje, u školstvu, kulturi, športu, zdravstvu, gospodarstvu. Ogledala se u činjenici što su sva vodeća mjesta, na svim područjima života bila rezervirana samo za komuniste, odnosno za pripadnike jedine tadanje dopuštene stranke, koju se nazivala partijom. Komunistička partija ne samo što je bila jedina dopuštena stranka i djelovanje bilo kakovih drugih, ne daj Bože oporbenih, stranaka bilo je strogo zabranjeno, nego je i bilo kakovo negativno, ne daj Bože pogrdno, izražavanje o komunističkoj partiji, komunistima ili komunizmu bilo kažnjivo djelo i ako bi se u svezi s komunistima ili komunizmom, netkomu omaknulo nešto neprikladno, taj bi na svojoj koži od tada dalje osjećao svu represivnu snagu komunističke samovlasti. A ako bi netko, u svojemu neoprezu otišao još dalje i drznuo se izvan pozitivnoga konteksta govoriti o diktatoru Titu, odnosno o „ljubičici bieloj“, ili o „najvećemu sinu naših naroda i narodnosti“, taj bi na taj način praktički podpisao vlastitu fizičku eliminaciju.
Jugoslavija je od demokracije i ljudske ravnopravnosti bila udaljena svjetlostnim godinama, isto toliko kao što je to bio slučaj sa svim ondanjim komunističkim zemljama okupljenim oko Sovjetskoga Saveza, samo što su jugoslavenski komunisti na čelu sa svojim debelim, malim, egoističnim i manijakalnim predvodnikom tu činjenicu pred svietom djelomice prikrivali krajnjim licumjerjem, zbog čega je situacija na tomu području u biti bila još gora od situacije u tadanjim drugim komunističkim državama. Ako su se osjećali na odredjeni način sigurnima tadanji prosječni ljudi su taj svoj osjećaj zasnivali na prihvaćanju neslobode i podredjenosti komunistima, na taj način svodeći sebe i svoje obitelji na razinu bića koja ne vide i ne žele vidjeti ništa izvan borbe za osiguranje osnovnih prehrambenih, odjevnih i stanbenih potreba, a i ta borba je za puno ljudi bila neuzpješna.
Titići i Jugići danas o tomu svojemu ljubljenomu jugoslavenskomu vremenu govore s golemim nekritičnim oduševljenjem uzporedjujuči ga s današnjim dobom, pa pri tomu zanemaruju čak i silan tehnički i tehnoložki napredak koji se u cielomu svietu dogodio u medjuvremenu, odnosno nakon propasti njihove voljene Jugoslavije. Tako oni u stvari žale za dobom u kojemu nije bilo računala, Medjumrežja, HD dalekovidnika, brzoglasića, množtva dalekovidničkih programa, pristupnosti u svakomu trenutku praktički cjelokupnom svjetskomu knjižnomu ili slikopisnomu fondu. A to je samo vrh ledenoga briega.
Za vrieme Jugoslavije je u uzporedbi s današnjom Hrvatskom, bila daleko slabije razvijena električna i vodovodna mreža, pa puno sela nije imalo tekuću vodu, a neka ni priključak na električnu energiju. Cestovna mreža je bila daleko slabija, a u cieloj Hrvatskoj je bilo svega 40 km autoceste i to one od Zagreba do Karlovca. Danas u Hrvatskoj postoji mreža autocesta u duljini od preko tisuću i tri stotine kilometara.
Današnje „biedne“ hrvatske obitelji na razpolaganju u prosjeku svaka ima po nekoliko samovoza. Nisam pronašao uzporedne podatke po godinama, ali 2009. godine u Hrvatskoj je postojao jedan samovoz na dva stanovnika, ili dva samovoza po obitelji, a 1965. je bilo devedeset dva stanovnika na jedan samovoz. I to kakov samovoz. U doba Jugoslavije su se samovozima držali i tako zvani „Fiće“, a Yugo, koje se proizvodio u srbskomu gradu Kragujevcu proglašen je najgorim samovozom na svietu. Velika većina samovoza nije imala razhladne uredjaje, a danas se takovi samovozi više i ne proizvode. Kod kupovine samovoza za vrieme Jugoslavije ugradjeni krugoval je bio samo opcija, a negdje ni to. Kako netkomu, na primjer na području vlasničtva osobnih vozila, može uobće pasti na pamet u pozitivnom smislu navoditi Jugoslaviju u uzporedbi s Hrvatskom.
Prosječna obitelj danas u Hrvatskoj živi u daleko boljim uvjetima nego za vrieme Jugoslavije, i to uzporedjujući sva područja života. Tu se mogu uključiti i zdravstvo, koje je neuzporedivo bolje, školstvo, čak i kad se izključi komunistička indoktrinacija.
I kad se iz uzporedbi izključi tehnički napredak i izumi na svim životnim područjima, današnja obskrba svim vrstama proizvoda neuzporedivo je bolja nego za vrieme Jugoslavije. Glede obskrbe koja je i po raznovrstnosti i po cienama danas na razini najrazvijenijega diela svieta, što je uostalom logično, jer je Hrvatska članica Europske zajednice, za uzporedbu na razpolaganju stoji nekoliko biednih jugoslavenskih razdoblja. Prvo, najbjednije trajalo je više od deset godina nakon drugoga svjetskoga rata. U tomu razdoblju krajnje biedne obskrbe nije bilo moguće barem otići u inozemstvo i nabaviti ono čega nema, jer su granice bile podpuno zatvorene. Usliedilo je razdoblje s otvorenijim granicama, koje su neki po tadašnjim kriterijima bolje stojeći ljudi, predhodno na crnomu tržištu mienjajući dinare u lire ili schillinge, uporabili za odlazak u kupovinu u Italiju ili Austriju, gdje su kupovali stvari poput traperica, majica, čokolada, sira, tjestenine. Trst i Graz su im sa svojim trgovinama izgledali kao gradovi iz bajke. Veliki broj ih se u to doba odlučivao za izseljenje, što se tada novogovorno nazivalo „privremenim odlazkom“. Bilo je za očekivati kako će se tiekom vremena i uz pomoć golemih količina njemačkih maraka, američkih dolara ili austrijskih schillinga, koje su izseljenici slali svojoj rodbini u Jugoslaviju, a rodbina ih je mienjala u dinare, obskrba poći na bolje, ali stanje se čak bitno pogoršalo pa je došlo do nestašica i za život krajnje osnovnih stvari, poput ulja, sladora, mlieka, kave, perila, čistila. Čokolade ili banane su na primjer spadale u kategoriju luksuznih proizvoda, pa je bilo „prirodno“ , što ih nema u trgovinama. Poslovno sam tada putovao u inozemstvo, pa sam s putovanja uz čokoladu, kavu, donosio čak i škatule dječje hrane!
Na sve to se nadovezala i nestašica goriva za samovoze, pa su se tadanje komunističke vlasti „sjajno“ dosjetile uvodeći u uporabu bonove, po kojima se za svaki samovoz mjesečno moglo kupiti dvadeset litara goriva, a kad ni to nije polučilo dovoljan učinak, uveden je i tako zvani „par-nepar“ zakon, po kojemu se vozila čiji je broj na registracijskim pločicama završavao s parnim brojem smjelo voziti na parne nadnevke, a one s neparnim brojem na neparne nadnevke. To sam pravilo izuzetno osjetio na svojoj koži, jer sam tada puno poslovno putovao iz Dubrovnika u Split, pa kad bih se tamo morao zadržati dva ili pak četiri dana, onda bih morao čekati pola noći za krenuti natrag u Dubrovnik!
Ni to nije bilo najgore u uzporedbi s golemim nestašica električne energije, koja se pučanstvu puštala svaki drugi dan! Zanimljivo je kako je to pravilo bilo uvedeno na području tadanje Socijalističke Republike Hrvatske, ali ne ni na području Socijalističke Republike Srbije. Tako glavni jugoslavenski grad Beograd nikad nije bio u mraku. Opravdanje se našlo u činjenici što se na tomu području proizvodilo najviše električne energije. Po tomu istomu pravilu nije bilo potrebito uvoditi restrikcije u vožnji na području Socijalističke Republike Hrvatske, jer su tu bila najveća nalazišta nafte i najveće rafinerije. Ali u to doba rabila se novologika, koja je uviek išla na ruku Srbima.