Gore, bolje i obratno (2)
Možda najbolji primjer krajnje nekritičke zaljubljenosti u Jugoslaviju je spominjanje jugoslavenskoga dinara sa simpatijama uz mržnju prema hrvatskoj kuni, pa se tako i danas rabi izraz „pare“, kao nekakova suznačnica za novac. „Para“ je bila stotnina jugoslavenskoga dinara, a dinar je bio svojevrstan simbol bezvriednosti novca. Ipak te nepostojeće pare , koje su i onda kad su postojale bile podpuno bezvriedne, danas se u govoru često rabe, i to kako bi se izbjeglo spominjati kune, koje se ipak spominju nekako na silu, tamo gdje je to doista nuždno, a stotnina kune lipa, ne spominje se uobće. Kuna je sa svojim lipama svjetski primjer stabilnoga novca, a dinar je u svoje vrieme bio svjetski primjer nestabilnosti. Prema službenoj tečajnoj listi njemačka marka je na kraju 1986. godine vriedila 227 dinara, na kraju 1987. godine 773 dinara, na kraju 1988. godine 2.728 dinara, a na kraju 1989 godine 61.795 dinara. Kako ne bi bilo zabune njemačka marka je 1989. dosegnula službenu vriednost od šestdeset jednu tisuću sedam stotina i devedeset pet dinara. Najmanja novčanica je tada bila od 100.000 dinara, a normalne novčanice u obtjecaju glasile su na miliun ili dva miliuna dinara. Pri tomu se radilo o tako zvanim novim dinarima, na čiju se vriednost ljudi nikad nisu bili naviknuli, premda je novi dinar uveden 1966. godine, kad se stotinu starih dinara promienilo u jedan novi. Dakle najveća novčanica 1989. Godine bila je ona od 2.000.000 (dva miliuna) dinara, a kako su ljudi i dalje računali u starim dinarima, ta novčanica je vriedila 200.000.000 (dvije stotine miliuna) dinara. Tih dvije stotine miliuna dinara vriedilo je 32 (trideset i dvije) njemačke marke, ali se toliko maraka nije moglo dobiti, jer se u bankama moglo samo mienjati marke u dinare, ali obrnuto nije bilo moguće. Ljudi su se snalazili kupujući marke na crnom tržištu, a ako bi pri tomu uzpjeli postići samo deset posto veću cienu marke bili bi silno sretni, jer je normalni crni tečaj bio dvadesetak posto, što bi značilo kako se za dvije stotine miliuna starih dinara moglo, uz rizik od uzapćenja zbog kriminalne radnje, nabaviti 26 njemačkih maraka. Dakle stotinu trideset njemačkih maraka je vriedilo miliardu starih dinara! A gdje su tek onda bile pare? Tih stotinu, trideset maraka moglo se kupiti za stotinu miljarda para, koje danas Titići i Jugići u razgovoru rabe kao simbol za novac! Praktički svi ljudi koji su nešto radili tada su bili miliardaši koji su doduše s tim svojim miliunima i miliardama, kupovali svakodnevnu hranu, ili pak najnuždniju odjeću, Možda je baš ta njihova malijardaška kariera nekima ostala kao sjajna uzpomena na Jugoslaviju?
Brojke su jasne, računica je jasna, ali isto tako je jasno kako se i tamo gdje je sve to baš na prvi pogled jasno, i dalje veliča sve u svezi s Jugoslavijom, u ovomu slučaju dinari i pare, a mrzi sve što je u svezi s Hrvatskom, u ovom slučaju kune i lipe. Ako je netko zaljubljen, nije ga briga, pa se dinari i pare, poput Tita i Jugoslavije danas vole po onomu „nitko nije savršen“ načelu, a sam naziv „pare“ je u suvremenoj Hrvatskoj postala blizkoznačnica za novac.
Inflacija u tako zvanoj Titovoj Jugoslaviji koja je 1989. iznosila preko 1.200% (tisuću dvije stotine posto) ipak je nadmašila, a tko drugi nego – Jugoslavija, i to ona sastavljena od Srbije i Crne Gore, u razdoblju od 1992. do 1994. Godine. Zaljubljenici u dinar i pare tu mogu naći razloge za još veću ljubav prema tom jugoslavenskomu novcu, jer je u spomenutomu razdoblju glede inflacije postignuo nove fantastične rekorde. Dnevna inflacija je tamo tada iznosila 65% (šestdeset pet) posto, odnosno vriednost mu je dvostruko padala prosječno svaka 34 sata.
Srećom za nas koji volimo Hrvatsku, to nismo morali izkušati na vlastitoj koži.
Doista, ako postoji nešto što je Jugićima i Titićima kost u grlu koju nikako ne mogu ukloniti, to je kuna. Dok s jedne strane vole s kunama puniti žepe, naziv hrvatskoga novca im do danas nije prestao smetati, i već četvrtinu stoljeća se trude i upinju kunu eliminirati čisto zbog naziva, koji im se ne svidja. Pri tomu su polučili ne mali uzpjeh zadržavši u uporabi u hrvatskomu financijskomu životu, strane valute, poglavito njemačku marku, a zatim euro, pod izprikom kako kuna nije stabilna. Zbog toga su obstali poluslužbeni mehanizam vezivanja zajmova uz strane valute i štednja u stranim valutama. Za dišpet svima onima koji kunu ne vole ili se u nju ne pouzdaju kuna od svoga uvodjenja prije dvadeset i četiri godine, u uzporedbi sa stranim valutama nije izgubila na vriednosti nego je čak ojačala petnaestak posto!
Jedan od krajnje absurdnih sredstava percepcijske preobrazbe je pričanje i pisanje o skupoći ili povećanju ciena, ili padu životnoga standarda, s čime Jugići i Titići postižu dva cilja odjednom - šire malodušje i nezadovoljstvo s Hrvatskom i nastoje obezvriedjivati i podcjenjivati kunu.
U stvarnosti ne samo što je kuna stabilna nego su i ciene izuzetno nizke, i to nije slučaj samo s proizvodima uvezenih iz zemalja s golemom proizvodnjom i jeftinom radnom snagom, poput Kine ili Vietnama, nego i sa stvarima koje se proizvode u Hrvatskoj.
Butige i samoposluge su pune jeftinih i svatkomu dostupnih proizvoda, od kojih je veliki dio proizveden baš u Hrvatskoj, što pokazuje kako su se Hrvati snašli i organizirali, pa su konkurentni sa svojim proizvodima, koji su u pravilu izuzetno visoke kakvoće. Poglavito se to odnosi na prehranbene proizvode. Kupujući hrvatske proizvode Hrvati ne samo što podržavaju na taj način domaću proizvodnju, nego su i sigurni u kakvoću proizvoda. Proizvodi Gavrilovića, Podravke, Vindije, Sirele, Dukata, Končara i t. d. na nadprosječnoj su svjetskoj razini.
Unatoč svemu tomu provlače se priče o skupoći, a kad je nešto po svim kriterijima nevjerojatno jeftino, onda ga se označuje kao „smeće“. Tako netko bez grižnje savjesti kaže ili napiše kako je tablet koji se u samoposlugi može kupiti za 400 ili 500 kuna „smeće“, premda se radi o vrhunskomu proizvodu, kojega ne bi bile u stanju zajedničkim snagama napraviti tisuće tih što ga podcjenjuju ili proglašivaju „smećem“. Na odredjeni način sve je to dio namjerne ili spontane strategije borbe protiv kune i širenja malodušja i nezadovoljstva s Hrvatskom.
Mrzitelji kune se kroz desetljeća trude dokazati kako bi bilo pametno i dobro kunu devalvirati, ali naišli su u svojim nastojanjima na prejakoga protivnika – tržište, pa su konačno shvatili kako neki mehanizmi iz doba komunističke Jugoslavije više nisu primjenjivi i uz samu mržnju prema nečemu, više ne postoje jednostavni načini za eliminaciju toga predmeta mržnje. Zbog toga su se umjesto dokazivanja precienjenosti kune okrenuli traženju uvodjenja eura umjesto kune, za što su uporište pronašli u ulazku Hrvatske u Europsku zajednicu. Pri tomu svim silama nastoje zanemariti činjenicu što je trend uvodjenja eura zaustavljen, što su Švedska i Danska kroz referendume odbacile uvodjenje eura, što Magyarskoj, Poljskoj i Češkoj uvodjenje eura nije ni na kraj pameti, što Velika Britanija ne samo što nikad nije imala namjeru uvesti euro, nego je čak izstupila iz Europske zajednice, što nova vlast u Italiji razmišlja o vraćanju lire i kretanjem putem Velike Britanije i što su države u kojima je euro službena valuta, bile prisiljene zbog te činjenice snositi teret dugova koje je napravila Grčka.
Ali Jugićima i Titićima, to i onako nije bitno. Bitno im je osloboditi se kune kao takove, što je u njihovim usijanim glavama korak na putu prema oslobodjenju od Hrvatske kao takove!
Dalo bi se jako puno i dugo nabrajati i uzporedjivati, ali nije moguće pronaći niti jedno životno područje koje je za vrieme Jugoslavije bilo na višoj razini nego danas. Upravo je obrnuto. Život obitelji i pojedinaca je u prosjeku danas na daleko višoj razini nego za vrieme Jugoslavije i to baš na svim životnim područjima. Uzprkos tomu Jugići i Titići, imajući pod svojom kontrolom glavne medije, i dalje svakodnevno ljudima u Hrvatskoj peru mozak s lažnim prikazima i uzporedbama, u kojima je život u današnjoj Hrvatskoj neuzporedivo lošiji nego za vrieme Jugoslavije! Jedan od načina takovoga dokazivanja je i današnji odlazak ljudi iz Hrvatske na rad u neke druge europske države. Pri tomu Jugiće i Titiće ne brine smanjenje broja Hrvata u Hrvatskoj, nego svaki podatak o odlazku ljudi navode zlurado, a pri tomu nikad ne spominju silan val izseljivanja iz Hrvatske, nakon što su šestdesetih godina prošloga stoljeća komunisti otvorili jugoslavenske granice. Još manje spominju kako su do tada granice bile podpuno zatvorene, ali su i u takovim uvjetima Hrvati tražili i nalazili načine za definitivan odlazak iz Jugoslavije, u nekim slučajima čak veslajući preko Jadrana do Italije. Ne znam je li bilo onih koji su pobjegli plivajući, tamo u Istri gdje je Italija bila bliža, ali ne bi bilo čudno kako je bilo i takovih slučaja.
Kad bi se s lažima s kojima obasipaju i zagadjuju Hrvatsku, Jugići i Titići prijavljivali na svjetsko natjecanje koje se svake godine u studenomu održava u englezkomu gradu Cumbrii, svake godine bi bili pobjednici i natjecanje bi izgubilo na atraktivnosti, jer im nitko drugi ne bi mogao konkurirati.