Igre s granicama
12. lipnja 2018.
Vlast u Hrvatskoj i na pitanju Južne Hrvatske, pokazuje koliko je u stvari protuhrvatski orientirana. Dubrovačko područje se već desetljećima drži izoliranim od ostatka Hrvatske. Prvi zločin vlasti prema Hrvatima i Hrvatskoj učinjen je kad je neumsko područje kao uostalom i ciela zapadna Hercegovina, darovano Bosni i Hercegovini, premda je to ozemlje gotovo stotinu posto nastanjeno s hrvatskim pučanstvom. Nakon što je tako uzpostavljena u svietu nezabilježena bizarna praksa po kojoj pripadnici istoga naroda sami izmedju sebe grade granične prielaze, vlast u Hrvatskoj započinje s izgradnjom mosta koji bi trebao spojiti odvojeni južni dio Hrvatske i uz put poboljšati uvjete života na poluotoku Pelješcu i otocima Korčuli, Mljetu i Lastovu. Zatim ta ista vlast zaustavlja gradnju, pa počinje promicati ideju o nekakovomu koridoru kroz Neum, a onda se vraća ideji izgradnje mosta prikazujući je kao nešto podpuno novo! Na jednu silnu i štetnu glupost se tako nadovezale još njih nekoliko. Uz opravdanja uz pomoć novoistina. Sve u svemu cielo to manevriranje je polučilo osnovni cilj, a to je zadržavanje statusa quo i držanje dubrovačkoga područja izoliranim od Hrvatske i spojenim s Crnom Gorom i srbskim dielom Bosne i Hercegovine, možda u nadi kako će tu doći do nekakovih novih jugoslavenskih integracija.
Kad su u pitanju granice, u Hrvatskoj se primjenjuje suvremeni recept službovlasti Europske zajednice, po kojemu su granice država članica Europske zajednice prema državama koje nisu članice zatvorene za one koji legalno traže vize i sporo prolazne za one koji na njih dolaze s urednim putovnicama, a otvorene su za one bez ikakovih dokumenata. Takove se čak dočekuje s hranom i pićem i osigurava im se bezplatan smještaj i prievoz prema njihovomu sliedećemu odredištu. Tako se dogadja u poviesti ranije nezabilježen absurd. Dok ljudska množtva bez prepreka prolaze preko hrvatskih granica, Hrvati s legalnim izkaznicama ili hrvatskim putovnicama moraju ponekad dugo čekati na prielaz, a to je osobito izraženo na dubrovačkomu području. Isto tako na prielaz hrvatske granice moraju, ponekad u dugim kolonama, čekati turisti koji dolaze u Hrvatsku iz Austrije, Italije, Njemačke, Francuzke i drugih europskih zemalja, koje su inače zajedno s Hrvatskom članovi Europske zajednice, u kojoj su medju većinom država u podpunosti ukinute granice. Taj nevidjeni niz absurda trebao bi u Guinnessovoj knjigi biti zabilježen kao rekordna glupost!
Nesmetan ulaz u Hrvatsku i prolaz kroz Hrvatsku preko miliun ilegalnih doseljenika u samo jednoj kalendarskoj godini nesposobna i u protuhrvatska vlast, opravdava s nedostatkom prikladnih sredstava s kojima bi se mogao zaustaviti doseljenički val, ali ne želi primieniti metodu postavljanja bodljikave žice na granice, koju je uzpješno izkušala Magyarska pod vodstvom svoga sposobnoga i domoljubnoga predsjednika vlade Victora Orbana. Takodjer hrvatskoj vlasti ni na kraj pameti nije postaviti na granice hrvatsku vojsku. Pa čemu onda vojska služi? Ona bi po definiciji trebala braniti svoju državu, a država se brani na granicama, a ne u gradovima. Na žalost ta izokrenuta percepcija uloge vojske kao takove nije hrvatska osobitost, nego se dogadja u svim europskim državama, a i u USA, gdje su se neki, medju kojima je najiztaknutiji američki predsjednik, dosjetili graditi golemi, visoki i tisućama kilometara dugački zid prema Mexicu, kako bi se na taj način obranili od ilegalnog prielaza granice imigranata iz Mexica i srednje Amerike. Tako američki vojnici na račun američkih poreznih obveznika po svietu brane tudje granice, narode ili režime, a uobće ne pokušavaju nadzirati i braniti svoje granice! Umjesto toga se želi izgraditi golemi zid, koji će uz otežanje prielaza ljudi postati i prepreka prolazu životinja, što može imati nepredvidive loše posljedice. U vrieme izgradnje kineskoga zida taj obranbeni potez tadanjih kineskih careva imao je nekoga smisla, jer tada nije bilo letjelica s kojima bi se moglo preletjeti preko zida na drugu stranu. Danas je to moguće učiniti uz pomoć zrakoplova, balona, zmajeva, dronova, vrtoleta, i ako granicu ne brani vojska onda će ona i dalje biti propustna. A ako je već vojska na granici onda zid nema smisla. Vojska pak braneći granicu može po potrebi rabiti različite prepreke, poput bodljikave žice, ali osnovni način obrane granice je njezin strogi i dosljedan nadzor, te uporaba sile protiv onih koji je nastoje na silu prieči. Nasilan prielaz granice se takodjer može okarakterizirati i kao čin agresije od strane susjedne države, pa vojska može odgovoriti s oštrim upozorenjem susjednoj vlasti i vojski, te u slučaju nastavka agresije odgovoriti s protunapadom i zauzeti područje preko granice. Tako se vojska ponašala u nekim prošlim vrjemenima, ali u današnje doba političke izpravnosti to je postalo nezamislivo.
Na odredjeni način i hrvatski vojnici se ponašaju poput Amerikanaca, pa tako odlaze u Afganistan braniti tamošnju vladu i narod od napada naoružanih Talibana, a u isto vrieme ako se ti isti Talibani pojave na hrvatskim granicama i uz to su bez ikakovih izprava, propušta ih se unutra uz dobrodošlicu! Isti je slučaj i s drugim europskim zemljama, osim Magyarske, Slovačke, Češke i Poljske.
Zbog svega navedenoga doista je nuždno postaviti pitanje čemu danas uobće služi vojska u Hrvatskoj, Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Americi i drugim sličnim zapadnim državama. Troše se goleme sume u opremanje, vježbanje i plaćanje vojnika, a oni pak samo paradiraju ili su aktivni daleko od svoje države u realizaciji nekakovih svjetskih političkih manipulacija. Kad već ne rade ono što bi im po definiciji trebala biti dužnost vojnike, častnike i generale bi trebalo odpustiti i poslati ih na Zavod za zapošljavanje, pa neka traže za sebe neki drugi posao. Na taj način bi se uštedjele goleme sume novaca koje bi se mogle utrošiti daleko pametnije, na primjer u zdravstvo, školstvo ili socialnu skrb. A granice bi, samo kad bi to vlast htjela, lako moglo štititi redarstvo uz pomoć dragovoljaca, kojih bi se sigurno našlo i više nego je potrebito, i uz pomoć prepreka, poput bodljikave žice po uzoru na Magyare.
Glede granica Hrvatska se „iztiče“ po još jednoj svojoj osobitosti. Golema većina brojnih graničnih prielaza prema susjednim državama izgradjena je na hrvatskomu ozemlju. Pri tomu su neki od tih graničnih prielaza zajednički sa susjednim državama, pa na takovima, koji su u pravilu još i izgradjeni s hrvatskim novcem, svoje poslove obavljaju redarstvenici i carinici iz susjednih država. Pri odlazku u susjedne države Hrvati tako moraju pokazivati svoje izkaznice ili putovnice graničnim službenicima susjedne države, dok se još nalaze na svojemu ozemlju, a zatim se još neko vrieme voze ili hodaju po hrvatskoj zemlji prije nego udju u susjednu državu. Stranci pak, podpuno logično pri ulazku u Hrvatsku ili na odlazku iz Hrvatske misle kako je granični prielaz i točka odakle počinje ili gdje završava hrvatsko ozemlje.
Na nekim mjestima granični hrvatski prielazi nalaze se i kilometrima unutar hrvatskoga ozemlja. Takov drastični primjer bio je i granični prielaz prema Bosni i Hercegovini, koji je bio izgradjen na Bistrini preko puta Maloga Stona, da bi nakon dosta godina ipak bio premješten nekoliko kilometara bliže Neumu, ali još uviek unutar službenoga hrvatskoga ozemlja, sada ipak ne više nekoliko kilometara nego „samo“ nekoliko stotina metara! A najtužnije je što po logici stvari uobće ne bi trebali postojati granični prielazi, jer je ozemlje s obje strane ovodobne granice od davnina u posjedu Hrvata.
Sve u svemu Hrvatska je s izgradnjom graničnih prielaza u prosjeku stotinama metara u svojemu ozemlju, tiho pomaknula državne granice na svoju štetu. Za sad se još uviek znade gdje je stvarna granična crta, ali će to s vremenom biti zaboravljeno, ili će pak negdje u budućnosti, ako nekim slučajem na vlast u Hrvatskoj dodju Hrvati, pa pokušaju pomaknuti granične prielaze točno na hrvatsku granicu, doći do spora i sukoba sa susjednim državama, koje će se s vremenom naviknuti promatrati hrvatsko ozemlje kao svoje.
Tužni primjeri službene hrvatske nebrige o granicama je prepuštanje kontrole nad hrvatskim morem Crnoj Gori u Bokokotorskom zaljevu i Sloveniji u Savudrijskoj vali. „Zasluga“ je to jugokomunista koji su bili došli na vlast u Hrvatskoj dvije tisućite godine, pa je tadanji tako zvani „premier“ podpisao predaju hrvatskoga mora Slovencima, što doduše nije prihvaćeno u tadanjemu hrvatskomu državnomu saboru, ali se od tad pa do danas Slovenci pozivaju na taj podpis i u praksi vladaju s hrvatskim morem. „Premierov“ klon, tadanji ministar vanjskih poslova, koji je sa svojom pojavom i sa svojim postupcima učinio svoga predhodnika opisanoga u poglavlju Pristranost uzporedivo sjajnim Hrvatom, „privremeno“ je ustupio hrvatsko more u Boki Crnogorcima, i ta privremenost se održala do danas odnosno evo već osamnaest godina! O tomu bi se moglo dugo pisati ali je tema depresivna, pa neka o njoj piše netko tko to lakše može probaviti.
Inače preko Google zemljovida lako je pogledati i provjeriti gdje se nalaze hrvatski granični prielazi, odnosno koliko su unutar hrvatskoga ozemlja, što pokazuje koliko su (ne)hrvatske vlasti „darežljive“ prema susjedima, kad je u pitanju hrvatsko ozemlje.
Evo po abecedi složenoga djelomičnoga popisa graničnih prielaza, u prosjeku nekoliko stotina metara unutar hrvatskoga ozemlja, a kojega sam sastavljao dok mi se nije smučilo:
Aržano Prisika, Bili brig, Brgat, Čepikuće, Dvorine, Gabela Polje, Imotica, Imotica, Kamensko, Karasovići, Klek, Ličko petrovo selo, Mali prolog, Metković, Mijaca, Nova Sela, Orah, Podprolog, Slano, Slavonski brod, Stara gradiška, Strmica, Užljebić, Vinjani donji, Vitaljina, Vukov klanac, Zaton doli, Zvirići Prud.
Možda bi netko mogao završiti ovaj posao i upodpuniti popis do kraja. A najbolje bi bilo kad bi na vlast u Hrvatskoj konačno došli Hrvati koji bi izpravili pogrješke svojih protuhrvatskih predhodnika i premjestili granične prielaze na samu granicu, odnosno tamo gdje im je mjesto, uz put uklonivši prielaze koje razdvajaju područja naseljena samo s Hrvatima. S obzirom na dosadašnje izkustvo to je krajnje težko očekivati, ali nada zadnja umire.
Na prvi pogled izvan priče o granicama, a u stvari u granicama priče kako vlast u Hrvatskoj sve u svezi sa susjedima radi na hrvatski račun i hrvatsku štetu su i stalni pozivi na dogovor sa Srbijom u svezi s osiguravanjem jednakih prava Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj. Taj dogovor nije ništa drugo nego još jedan slučaj dogovaranja na vlastiti račun, jer u granicama današnje Srbije Hrvata praktički više nema, a bilo ih je jako puno, na području zapadno od crte koja spaja Zemun, Petrovaradin i Suboticu.
Razvidan primjer stvarnoga stanja na tom području je slučaj kad su se u glavnom gradu Srbije Beogradu (27. travnja 2014. godine) u finalu nekakovoga jugosferskoga košarkaškoga natjecanja, sastala dva hrvatska kluba, Cibona i Cedevita. Dvorana u Beogradu je bila prazna! To je bio jasan dokaz kako u Srbiji nema Hrvata. Kad bi se u Zagrebu u istomu natjecanju u finalu sastala dva kluba iz Srbije, dvorana bi vrlo vjerojatno bila puna, što bi bio još jedan dokaz koliko u Hrvatskoj ima Srba, Srboljuba i Jugoslavena!
Pozivanje na nekakove dogovore sa Srbijom u svezi s pravima tamošnjih Hrvata u stvari je bacanje prašine u oči i zamagljivanje činjenice o podpuno nepotrebitomu davanju izuzetnih prava Srbima u Hrvatskoj. Sad bi se to željelo opravdati s postizanjem iste razine prava Hrvata u Srbiji. Samo gdje su ti Hrvati? Pa u srbsku skupštinu nije izabran niti jedan Hrvat? Tamo ih jednostavno nema! Kad bi ih bilo onda bi netko od njih bio došao pogledati utakmicu dva hrvatska kluba. Ili je možda i njima to prisilno košarkaško jugosfersko prvenstvo – odbojno.