Poviestni odmak
14. lipnja 2018.
Tko kontrolira prošlost, kontrolira i budućnost: tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost, napisano je u Orwellovoj 1984. Kontrola nad ljudima počinje s odgovarajućom interpretacijom proših dogodjaja, dakle poviesti kao takove. Tim poslom se bave profesionalni povjestničari.
Pitanje je koji su sve motivi potaknuli neke ljude studirati poviest i posvetiti svoj život proučavanju prošlih dogodjaja, zapisa, knjiga, a ovodobno i slikopisa i slikopisnih izvješća. Medju takovima je sigurno puno onih koji su se kao i drugi ljudi pri odabiru drugih zanimanja, opredielili za taj posao čisto vidjevši u njemu nekakov relativno lagan način za dolazak do diplome i nakon toga za osiguranje pristojnih prihoda iz državnoga proračuna. Vjerojatno je manja skupina onih koji su tim životnim putem krenuli jer ih je poviest izuzetno zanimala. Obje te skupine su generirale malobrojan segment onih koji na prošlost i proučavanje prošlosti gledaju kao na sredstvo za nametanje svojega mišljenja drugima, ili što je još gore, za namjernu manipulaciju s prošlošću u korist svoje političke orientacije. Ovim pak nazovi povjestničarima u pravilu je osiguran lagan pristup medijima, preko kojih pod krinkom svoje tako zvane stručnosti, šire lažne priče i neutemeljene zaključke.
Kako bi tu svoju nečastnu aktivnost lakše realizirali služe se s pojmom „poviestni odmak“, po kojemu je za pravilan i stručan opis i procjenu suvremenih dogodjaja nuždno pričekati neka prodje vrieme, u pravilu mjereno godinama ili desetljećima.
Taj absurdni zahtjev se rabi izuzetno često i javnost i mediji ga nekritički prihvaćaju kao nespornu činjenicu. A u stvari je obrnuto. S vrjemenom svi dogodjaji postaju manje jasni i precizni, a smanjuje se i broj izravnih sudionika u dogodjajima, koji bi dogodjaje mogli opisivati ili o njima dati svoje mišljenje. Pri tomu se glupavo podrazumieva kako opisi sudionika dogodjaja nisu vjerodostojni u uzporedbi s dokumentima vezanim uz dogodjaje, pa se prema tomu, ono što nije dokumentirano – nije niti dogodilo. Zar ne bi bilo daleko lakše i točnije u svezi onoga što je zapisano upitati one koji su auktori zapisa, ili pak podpisnici dokumenata, dok su još živi, nego čekati njihovu smrt, a onda nagadjati! Uz put bi se od tih osoba moglo saznati i o puno toga što se dogodilo, a nije zapisano.
Kad se proučavaju stoljećima ili tisućljećima vrjemenski udaljeni dogodjaji, proučavateljima odnosno povjestničarima na razpolaganju i nije ništa drugo osim knjiga ili zapisa iz tih vrjemena, ali namjerno stvarati taj čuveni „poviestni odmak“ krajnja je glupost ili pak namjerna podvala, kako bi se lakše manipuliralo s istinom. Svi oni, pa i poviestničari, kojima je stvarno stalo do istine i do preciznosti poviestnih podataka nesumnjivo bi bili silno sretni, kad bi im danas nekim silnim Božjim čudom bilo moguće razgovarati s Aristotelom, Platonom, Cezarom, Leonardom Da Vinciem ili Isaacom Newtonom, pa i s kraljem Tomislavom, Antom Starčevićem, ili Banom Jelačićem, ako se zavučemo u svoje uže hrvatske okvire. Od njih bismo mogli saznati daleko više i točnije o dogodjajima ili stvarima iz njihovog vremena, nego što je to zapisano i prepisivano!
Poviestni odmak po logici stvari samo donosi smanjenje preciznosti, pa doista nema smisla
namjerno čekati neka vrieme prodje prije nego se neki dogodjaj počne obradjivati.
Kako bi bilo kad bi se toga načela pridržavali redarstvenici i čekali godinama prije nego se
prihvate iztraživanja nekoga kriminalnoga slučaja, na primjer ubojstva ili kradje!
Poviestni odmak se održao kao često rabljeni pojam, s kojim se naglašava sklonost prema
preciznosti interpretacije, a u stvari njegova osnovna svrha je stvaranje mogućnosti
izokretanja i proizvoljnoga opisivanja.
Sama rieč interpretacija puno govori o tomu. Zašto bi se neke dogodjaje uobće
trebalo interpretirati, zašto ih se ne bi jednostavno opisalo onakovima kakovi su se dogodili!
Ali baš je interpretacija ono što žele manipulatori s istinom. Zbog toga im je vrjemenski
odmak nuždan, jer vrieme sa sobom nosi zaboravljanje, a i smrt sudionika dogodjaja,
koji bi se inače za života mogli suprotstaviti novoistinama.
Govoreći kako je bolje, jednostavnije i točnije pitati žive sudionike dogodjaja, nego o
dogodjajima špekulirati kad sudionici umru, čovjek sebe svrstava medju nestručnjake ili
ljude čije mišljenje nema težinu.
Pod krinkom djelovanja u skladu s nazovi znanstvenim pojmom „poviestni odmak“, uobičajeno je i često tako zvano zatvaranje pismohrana i čekanje na njihovo otvorenje nakon što prodju desetljeća. To je osobito popularno u samovlastnim ili komunističkim državama, ali nije strano ni tamo gdje su na vlasti nazovi demokrati.
Pri tomu je krajnje absurdno u takovu kategoriju svrstavati i dokumente koji su u vrieme svoga nastanka bili podpuno javni, ali i to je dosta uobičajena pojava. U današnje doba proglašivati bilo kakovu pismohranu koja sadrži javne dokumente nedostupnim javnosti dok ne prodje odredjeno vrieme, glupost je nad glupostima, jer se praktički svi dokumenti nakon njihovoga nastanka nadju negdje u Medjumrežju. Ipak to je glupost samo na prvi pogled. Manipulatori s istinom, medju kojima izraženu ulogu igraju neki profesionalni poviestničari, nikad se ne odriču sredstava koja su im zgodna i pomažu im u njihovim manipulacijama.