Komunikacije i komunizam
10. ožujka 2018
Na prvi pogled razvitak komunikacija sa sobom donosi samo pozitivne stvari. Bolje komunikacije znače brže širenje znanja i informacija, jednostavniju suradnju u realizaciji projekata, smanjenje frustracija, bolju povezanost. Na žalost, od davnine sve do današnjih dana, pokazalo se kako postoji i druga, negativna strana ciele priče.
Kroz poviest su ljudi na vlasti držali monopol glede komunikacija. Na taj način su u biti lakše upravljali s masama. S pojavom tiska, a zatim krugovala i dalekovidnice širi krug ljudi je dobio pristup informacijama i mogućnost njihove razmjene s istomišljenicima, odnosno s ljudima svoga ranga. Taj tehnološki napredak je podpuno očekivano koincidirao s promjenama u državnim sustavima, odnosno s pojavom demokracije, što je bio izuzetno vriedan pomak.
Na žalost u istomu tomu poviestnomu razdoblju pojavio se i komunizam, točnije rečeno komunistički totalitarizam. To zlo je najprije u Rusiji, a nakon drugoga svjetskoga rata i u svim državama tako zvanoga istočnoga bloka u biti doniela i realizirala relativno mala skupina marxista, čija je osnovna i glavna prednost bila njihova izuzetno dobra medjusobna povezanost. Komunisti su se pokazali sjajnim komunikatorima! Nakon pobjede nad dotadašnjim iznenadjenim vlastodržcima tu svoju značajku, čvrsto su uklopili u svoj sustav vlasti.
Na sve nove članove, koje su primali u svoje redove, komunisti su prenosili ideju medjusobne povezanosti i podpore kao bitnoga činbenika održavanja vlasti. U stvari komunistima je održanje vlasti vrlo brzo postalo osnovni cilj, pa su svojoj povezanosti dodali zabranu stvaranja bilo kakovih drugih skupina ili stranaka, a ljude su držali u pokornosti primjenom okrutnih metoda prisile i širenjem svevlastne promičbe kroz medije koje su držali čvrsto u svojim rukama.
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća daljnje širenje komunikacija na svjetskoj razini dovelo je do sloma komunističkih svevlastnih sustava na području Europe. Bila je to kombinacija straha i stvarne želje za promjenom. Dio komunista se počeo bojati moguće osvete potlačenih, a dio je želio živjeti u razvijenije svietu. I jednima i drugima je bilo jasno kako njihov samovlastni sustav nije gospodarski učinkovit i kako gubi bitku sa sustavima koji su demokratski i u kojima je tržište slobodno.
Komunistima tu treba odati priznanje na vrhunskoj snalažljivosti. Odreknuli su se komunizma ali su zadržali vlast!
Sve u svemu poboljšane komunikacije su kroz pravu eksploziju na području raznovrstnosti i dostupnosti tiska, a posebice krugovalnih i dalekovidničkih odašiljbi, omogućile silno bolju informiranost, pa se uz njihovu veliku pomoć, nevjerojatnom brzinom srušila samovlast i na njezino mjesto je stupila demokracija. To je bio veliki korak napried, a mogao je biti i još puno veći, ali su to spriečili dobro umreženi i sjajno kamuflirani komunisti marxisti ateisti, točnije rečeno oportunisti, koji su jednostavno, gdje god i kad god im se za to pružila prigoda, zajedničkim snagama primienili metode medjusobne podpore i odstranbe onih koji nisu pripadali njihovomu krugu.
Tu shemu su primienili vrlo jednostavno u svim državama s nekim relativno ipak malim iznimkama. Jedna od takovih iznimki je Rumunjska, gdje su komunisti morali žrtvovati obitelj diktatora Ceausescua, ali su zatim složno nastavili vladati, prigrabivši sebi dotadašnja državna dobra i postavši miliardaši ili pak zadržavši sve ključne položaje u vlasti, medijima, školstvu i svim institucijama.
Jedina prava iznimka koja je samo potvrdila pravilo je tranzicija na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali su i tu nakon razaranja i krvoprolića komunisti pod raznim imenima zadržali vlast.
Na svjetskoj razini komunizam se održao u Kini, Vietnamu, Sjevernoj Koreji i Kubi, a toj skupini punoj biede se kasnije pridružila i Venezuela.
Kineski komunisti nisu žurili s promjenama. Težko je procieniti je li to bio izraz njihove goleme mudrosti ili samo stjecaja okolnosti. Tek imali su prigodu razčlaniti što se dogodilo s njihovim europskim kolegama i izvukli su pouke. Mudro su zaključili kako je većini nekomunista osnovni prioritet povećanje osobnoga ili obiteljskoga materialnoga standarda, a borba za nekakovu pravdu im nije osobito bitna.
Kineski komunisti su onda postupili podpuno logično. Odbacili su komunizam i uveli tržištno gospodarstvo, ali su zadržali jednostranački politički sustav i s njim svoju podpunu vlast, bez ikakovoga kamufliranja. Njihovim putom je krenuo i Vietnam.
U medjuvremenu je Medjumrežje preuzelo primat u svjetskim komunikacijama, pa je ljudima pružena do nedavno nezamisliva mogućnost informiranja i komuniciranja. Bilo je logično očekivati kako će ta tehnološka postignuća dovezsti do dramatičnoga napredka na području slobode mišljenja i slobode uobće. Na žalost, nakon takovoga početna trenda stvari postupno kreću u neočekivano lošemu smjeru. Umjesto širenja ljudskih sloboda i prava u Kini i preostalim komunističkim državama, monopolizacija i kontrola komunikacija se postupno prenosi u tako zvane zapadne demokratske države!
Proročki orwellianska dystopija je tako u zadnjih nekoliko desetljeća prošla kroz drastične miene. Od kad je objavljen 1949. godine, roman 1984. je kod čitatelja izazivao uglavnom zabrinutost i turobne osjećaje. Nakon množtvenoga pada komunističkih samovlastnih režima četrdesetak godina kasnije, Orwella se počelo promatrati kao pisca koji je dao svoj ozbiljan prinos razotkrivanju svevlastnih postupaka, s čime je njegova misija bila završena, jer je sve ono na što je on kroz svoja književna djela ukazivao, bilo srušeno, barem na europskomu području. U današnje doba, na žalost, Orwell opet postaje suvremen, a njegove misli opet dobivaju na težini. Nakon što su kroz odredjeno prielazno vrieme priniele širenju slobode mišljenja i shvaćanja, komunikacije opet postaju sredstvom manipulacije s ljudima.
Veliki Brat je ponovno pred vratima!