Komunistički oportunizam
15. ožujka 2018.
Marxova zamisao o uvodjenju načela po kojemu svatko daje od sebe koliko može i svatko dobiva onoliko koliko mu treba, u biti je plemenita, ali je utopijska. Karl Marx uostalom u tomu nije bio originalan, ali se od svojih predhodnika razlikovao po uvjerenju kako su njegove ideje ostvarive, dok je na primjer Thomas Moore, auktor socialno političkoga djela Utopia, svoja razmišljanja iznio u obliku satire. Moore je živio četiri stoljeća prije Marxa. Po svemu sudeći nije se zanosio kako su njegove ideje ostvarive. Samo je dao sebi oduška zamišljajući način djelovanja ljudske zajednice koja bi bila po njegovomu ukusu. Kako bi je barem u mislima obranio od utjecaja i poremećaja sa strane tu svoju zajednicu je smjestio na jedan zamišljeni otok.
Za razliku od Moorea, Marx je, uz suradnju svojega prijatelja Friedricha Engelsa, svoje ideje iznio smrtno ozbiljno, ali ta njegova ozbiljnost bi ga u poviesti sigurno smjestila u sjenu Thomasa Moorea. Možda bi ga tek netko od povjestničara kasnije spomenuo, kao još jednoga utopijskog filozofa i ništa više. Istina je, i on i Engels su napisali puno toga, i to na raznim područjima, ali bi barem glede njihovih utopijskih razmišljanja sigurno ostali u Moorovoj sjeni. Ljudi u pravilu više ciene originale nego preslike.
Marxu se ipak mora priznati vizionarstvo. Za razliku od Moora, koji se na odredjeni način rugao sam sebi i svojim idejama, Marx je svoje moguće sljedbenike pozivao na realizaciju ideja koje je iznosio. Pri tomu je, kao glavni ideolog komunizma, kojemu je osnovni cilj bilo rušenje kapitalizma, svojemu glavnomu djelu dao naziv – Kapital.
Marxova i Engelsova djela bi sigurno s vremenom bila tiskana u malomu broju primjeraka i skupljala bi prašinu u kutovima nekih knjižnica, kao što je to uostalom slučaj s djelima i puno jačih filozofa, poput Immanuela Kanta i Georga Wilhelma Friedricha Hegela, koji im je bio uzor. Na njihovu posmrtnu sreću i na žalost čovječanstva u carskoj Rusiji je spretno i sretno njihove ideje sproveo u djelo Vladimir Iljić Lenjin sa svojom dobro organiziranom i umreženom skupinom Marxovih i Engelsovih sljedbenika.
Provodjenje utopijske ideje tako se pretvorilo u svoju užasnu suprotnost. Stotine miliuna, pa i miliarde ljudi su bili izloženi težkoj patnji i stradanju, a ideja jednakosti se izrodila u težku nejednakost, najgoru u poviesti čovječanstva. Jer od vremena faraona dalje barem nejednakost nitko nije prikrivao niti je prikazivao kao nejednakost. To prisilno prikazivanje činjenica u podpuno suprotnomu svjetlu je marxistički, točnije rečeno lenjinistički, ili još točnije rečeno staljinistički ili titoistički izum. Andersenovo Carevo novo ruho je kroz komunizam poprimilo zastrašujuće razmjere, koje je sigurno najbolje opisao George Orwell, koji pak, što je u neku ruku paradoxalno, nikad nije živio u nekoj od komunističkih država. Uostalom njegova 1984. je nastala u doba kad su se tek bile uzpostavile druge komunističke države u svietu, nakon do tada jedinoga Sovjetskoga Saveza.
Kao što na području egalitarističke komunističke filozofije Marx nije bio originalan, tako i na području praktične primjene komunističkoga načina života ni Lenjin nije bio prvi. Kroz duga stoljeća na takav način su živjeli fratri i častne sestre u samostanima, samo što su oni svoja životna načela primjenjivali sami na sebi i nikoga izvan samostana nisu prisiljavali živjeti na taj način. Takav pristup zadržali su do današnjih dana, i njihov kršćanski komunizam je bio i ostao uzorom dosljednosti i požrtvovnosti.
Lenjin i njegovi sljedbenici postupili su upravo suprotno fratrima. Svoja komunistička načela su prisilno nametali svima oko sebe, samo ne sebi! I to bi se možda dalo iztrpjeti kad tako zvani komunisti nisu sjeli na vrat nekomunista, koji su bili prisiljeni raditi i za sebe i za svoje licumjerne gospodare. Srećom, u tomu je bila i klica rušenja komunizma. Sviestni ili pak nesviestni osjećaj kako njihov rad nije cienjen i usmjeren je prije svega prema dobrobiti vladajućih komunističkih krugova, postao je s vremenom krajnje demotivirajući, pa se izmedju tako zvanih komunističkih i tako zvanih kapitalističkih država stvarala sve veća i jasnija razlika u životnomu standardu, na svim područjima, što je bio još jedan od ključnih uzroka pada komunističkoga totalitarizma na području Europe i srednje Azije.
Na žalost komunističke metode u kojima je ključno licumjerstvo, ostale su žive i čak su se počele ubrzano širiti. Tvrdnja kako smo svi jednaki, samo su neki „jednakiji“, što je sjajno opisao Orwell u svojoj Životinjskoj farmi, na odredjeni način je simbolička sinteza komunističkoga totalitarizma, ali i načina razmišljanja brojnih prerušenih komunista koji su zadržali vlast u bivšim komunističkim državama, a ta i slične misli, u čijim je osnovama krajnje licumjerje, šire se poput zaraze i danas po cielomu svietu. Što je najčudnije i najporaznije, zaraza se širi najvećom brzinom baš po najrazvijenijim državama tako zvane zapadne demokracije.
U komunističkim državama tako zvani komunisti su cielo vrieme obnavljali svoje redove, ali su pri tomu pazili kako njihov broj ne bi prešao granicu od desetak posto pučanstva, što je omogućivalo komunističkoj vladajućoj kasti uživanje u povlasticama. Povlastice i prednosti imaju smisla jedino kad ih uživa manjina. Kad bi ih uživala većina, onda se to ne bi moglo zvati povlasticama. Tu neravnotežu održava licumjerje i snažna komunikacijska povezanost manjine.
Glavno orudje za realizaciju i implementaciju toga pristupa su danas tako zvani mainstream mediji, koji su postali izvorom dezinformacija, neistina i poluistina.
Paradoxalno je kao su ti glavni svjetski mediji do pada komunističkoga totalitarizma širili demokraciju i promicali slobodu mišljenja i govora, a nakon što su u toj svojoj borbi pobiedili, od poraženih su usvojili njihove metode!