Muke po referendumu
29. lipnja 2018.
Referendum bi po definiciji i po logici trebao biti vrhunski mehanizam odlučivanja, a rezultati referenduma bi se trebali štovati i provoditi u djelo bez ikakovih mogućnosti blokiranja ili preizpitivanja. Na žalost to je tako u Švicarskoj, ali u Hrvatskoj su instituciju referenduma bacili pod noge politizpravni političari i sudci, postavljajući na taj način sebe jasno iznad naroda i pokazujući kako u Hrvatskoj demokracija, odnosno vladavina naroda, jednostavno ne postoji, nego su na vlasti kriminalne skupine, kojima je osnovni cilj zadržati vlast pod svaku cienu (koju plaćaju porezni obveznici), kako bi uz pomoć vlasti ostvarili osobnu dobit.
Referendumi su smišljeni u doba kad ih je čisto tehnički bilo izuzetno težko provoditi, ali samo pokretanje i rezultat referenduma nije se dovodilo u pitanje. Zanesenjaci kojima je na srcu bila demokracija, tražili su načine kako najučinkovitije realizirati demokratsko odlučivanje. Referendum se pri tomu nametnuo kao osnovni, najpošteniji i najtočniji mehanizam, ali ga se nije bilo moguće primjenjivati dovoljno često jer je njegovo provodjenje bilo izuzetno skupo i sporo. Zbog toga su, kao svojevrstna lošija, netočnija i nepoštenija zamjena za referendum smišljeni izbori za sabore, na državnoj i lokalnim razinama, što se pokazalo učinkovitim načinom odlučivanja, u stvari jedinim načinom odlučivanja s kojim su se demokratski uztrojene države mogle suprotstaviti državama na čijem su čelu bili ili umjereni hegemoni ili pak diktatori.
Sa suvremenim razvojem komunikacija odnosno s razvitkom Medjumrežja, promicatelji demokracije dobili su sredstvo s kojim je demokracija na razini odlučivanja postala konkurentnija diktaturama, premda sigurno nikad ne će biti moguće na tomu području stignuti diktature, jer je brzina donošenja odluka neuzporedivo veća kad odluke donosi jedan čovjek, nego kad se kod svake odluke treba izpitati mišljenje naroda u cielosti ili pak skupine narodnih predstavnika.
Ono što pak demokratsko odlučivanje stavlja iznad diktatorskoga ili hegemonističkoga, jest kakvoća odluka. Skupno znanje je nesumnjivo veće od znanja pojedinca ma kako taj pojedinac bio pametan, pa odluke u demokratskim državama imaju bitno višu razinu kakvoće, što se pak na kraju odražava na polju sveukupne uzpješnosti takovih država u uzporedbi s onim državama koje nisu demokratske.
Uz pomoć Medjumrežja sad se uz kakvoću dobila i mogućnost daleko veće brzine odlučivanja, bez sumnje u korupciju i sposobnost izabranih narodnih predstavnika, baš kroz mehanizam referenduma. Svaki punoljetni gradjanin bi trebao dobiti token, poput onoga koji se rabi u online bankarstvu za gradjane i preko Medjumrežja bi bio u mogućnosti davati svoje mišljenje i svoj glas u svezi baš svake promjene bilo kojega zakona. Referendum bi se tako pretvorio u izravno odlučivanje. Cielu proceduru bi predhodno, razumije se, trebalo dobro smisliti, izprogramirati i izpitati, prije nego ju se počne stvarno primjenjivati, ali danas u odgovarajućoj opremi i stručnjacima postoje sigurne predpostavke za realizaciju ciele ideje. U tomu smjeru, odnosno u smjeru izravne demokracije, već su krenule baltičke države Estonija, Latvija i Litva, premda se cieloj stvari snažno i uzpješno tomu opiru tamošnja politička izabraničtva.
Za razliku od baltičkih zemalja, Švicarska je u proces izravne demokracije krenula ranije, postupnije i – uzpješnije, pa je tako u Švicarskoj već u uporabi polu izravni mehanizam odlučivanja i na državnoj i na lokalnoj razini, a u kantonu Appenzell je već uvedena podpuna izravna demokracija. U Appenzellu će se sve dobro izpitati, i prilagodjivati u smjeru maksimalne uzpješnosti, a onda će u istomu smjeru krenuti ostali kantoni i država. Na državnoj razini se za sada u Švicarskoj provode referendumi barem četiri puta godišnje, i na svakomu referendumu se odlučuje o nizu pitanja. Istovremeno se održavaju i još brojniji referendumi na lokalnim razinama. Referendumi započinju subotom ujutro i traju do nedjelje u podne, a rezultati se objavljuju neposredno nakon toga, istoga popodneva. Nitko si pri tomu ne uzima za pravo i pomisliti suprotstaviti se referendumu kao takovomu ili , ne daj Bože, pokušati osporiti referendumske rezultate. Državna administracija jednostavno maksimalno hitro primjenjuje rezultate referenduma, odnosno ne primjenjuje ih ako oni znače zadržavanje postojećega stanja.
U većini država u svietu, unatoč novim tehnološkim mogućnostima, uglavnom se nije krenulo putem kojim pokušavaju krenuti baltičke države, ili pak kojim već dugo ide Švicarska. Medjutim, za većinu svjetskih država u kojima je primienjena demokracija, sama institucija referenduma je svetinja i ma koliko riedko se krene o nečemu odlučiti kroz referendum, sam referendum i njegovi rezultati se ne dovode u pitanje. Na žalost tako nije i u Hrvatskoj. Nakon što je 1991. kroz referendum hrvatski narod proglasio svoju nezavisnost i odvajanje od Jugoslavije, bilo je za očekivati kako će na krilima toga uzpieha, u svojoj samostalnoj državi nastojati na referendumski način riešavati svoje ključne probleme. Umjesto toga prošlo je 23 godine do održavanja sliedećega referenduma i to onoga o pristupanju europskoj zajednici 2012. godine, a onda je 2013. godine usliedio referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice mužkarca i žene. Rezultat toga referenduma ne samo što je silno uznemirio protuhrvatsku vlast, nego se odmah prišlo postavljanju silnih prepreka održavanju bilo kojega budućega referenduma, pa je tako sada za održavanje referenduma u Hrvatskoj koja ima 4.284.889 stanovnika, potrebito prikupiti 373.871 podpis u roku od 15 dana. Za uzporedbu, u Švicarskoj s 7.400.000 stanovnika potrebito je prikupiti 50.000 podpisa u roku od 90 dana. Dakle za pokretanje referenduma u dvostruko brojnijoj Švicarskoj potrebito je prikupiti sedam puta manje podpisa, a onima koji podpise prikupljaju na razpolaganju stoji 6 puta više vremena. Gledano čisto matematično u Hrvatskoj je gotovo 45 puta teže pokrenuti referendum nego u Švicarskoj! Tu nije završila priča o preprekama koje stoji pred pokretačima referenduma. Tako je za prikupljajne podpisa za dvije referendumske inicijative "Narod odlučuje" i "Istina o Istanbulskoj", onemogućivano nalaženje lokacija gdje će se podpisi prikupljati. Gradovi su uglavnom zabranjivali uporabu bilo kakovih javnih prostora, a u Rieki i Sisku je prikupljanje podpisa jednostavno u podpunosti bilo zabranjeno. U Zagrebu se prikupljanje podpisa na svim mjestima svakodnevno naplaćivalo.
I tu referendumskim mukama nije kraj. Kako su vriedni inicijatori po svemu sudeći uzpjeli prikupiti taj absurdno veliki broj podpisa, što bi značilo kako bi se referendum vrlo vjerojatno trebao održati, narodni predstavnici u hrvatskomu saboru i hrvatskoj vladi, uz pomoć uviek za podvalu spremnih tako zvanih pravnih stručnjaka i sudaca stali su dokazivati kako referendum nema smisla i ne bi se smio održati. Tako su se narodni predstavnici otvoreno stavili iznad naroda, odnosno uprli su se dokazivati kako je njihovo mišljenje tisućama puta pametnije i vrjednije nego je mišljenje onih, koji su ih izabrali. Pri tomu ih nije briga hoće li se to odraziti na rezultate budućih saborskih izbora, jer sadanji izborni sustav omogućuje istoj skupini uzpjeh na izborima, pa ma kakovima se članovi te skupine u medjuvremenu pokazali. A upravo ovaj referendum se drznuo dodirnuti u taj postojeći nakazni izborni sustav. I kad je u pitanju demokratska svetinja poput referenduma, vlast u Hrvatskoj je pokazala kako je Hrvatska u biti samo formalno izišla iz samovlastnoga komunizma, jer su ljubav prema Jugoslaviji i komunistička svevlastna načela i metode ostale živjeti u ljudima, poglavito onima koji su se dokopali vlasti i grčevito je drže u svojim rukama.
To je težka hrvatska stvarnost, koja se sukladno praksi na drugim životnim područjima i ovdje, više ili manje uzpješno, sustavno taji.