Zdrav razum
22. kolovoza 2018.
Izraz „zdrav razum“ se uglavnom ne rabi kao pojam sam za sebe nego se puno više odnosi na zaključke ili odluke donesene uz njegovu pomoć. Najbliža englezka inačica ovoga hrvatskoga pojma je „common sense“, koji bi se mogao doslovno prevesti kao „zajednički osjećaj“, što je jedan od dokaza kako jezik nije samo forma, kako neki misle, nego u sebi sadrži bitne značajke ljudi odnosno ljudske skupine koja se s njim služi. Za opisati sličan pojam Hrvati su izabrali razum i to „zdrav“ razum, a Englezi osjećaj i to „zajednički“ osjećaj! Iz toga proizlazi kako se u biti ne radi o istim stvarima ili pojmovima, ili je pak Englezima bliže razmišljanje i zaključivanje u korist zajedničkoga odnosno obćega dobra, a Hrvatima je bliže donositi odluke individualno na osnovu razuma. Na odredjeni način je razumljivo kako se o „zdravomu razumu“ može pročitati jako malo, pa je tako u tako zvanoj hrvatskoj Wikipedii opisan s jednom rečenicom. „Common sense“ je pak u englezkoj inačici Wikipedie opisan izuzetno obširno. U Hrvatskoj enciklopediji se zdrav razum uobće ne opisuje kao pojam nego ga se samo spominje u opisu teme „common sense“, kao najbliži hrvatski prievod. Encyclopedia Britannica „common“ sense opisuje u čak 1114 zasebnih tema!
Dakle „zdrav razum“ u hrvatskim enciklopedijama nije zaslužio praktički nikakov opis a njegov najbliži englezki rodjak „common sense“ je u englezkomu jeziku opisan na tisuće načina. Može li se zaključiti kako je „common sense“ Englezima izuzetno značajan, a do „zdravoga razuma“ Hrvati baš osobito ne drže? Nesumnjivo može. Posljedice toga pristupa su za Hrvate pogubne. Englezi su njegujući „common sense“ podredili cieli sviet svojim potrebama, a Hrvati se krvavo bore za obstanak na sve manjemu vlastitomu ozemlju. A u stvari hrvatski izraz „zdrav razum“ je precizniji od englezkoga „common sense“. Vrlo vjerojatno je i nekim Englezima na pamet padala inačica slična ovoj hrvatskoj, ali kod donošenja odluka prevladala je praktičnost uporabe i naglašavanja pozitivnosti u zajedničtvu i u istomu sklopu razmišljanja osjećaj je dobio prednost pred razumom, jer se ljudi medjusobno zbližuju, pomažu i postižu zajedničke ciljeve puno više kroz osjećaje nego razumski.
Posljedice donošenja odluka na osnovi „zdravoga razuma“ ili pak „common sensea“ su najbolje vidljive kad je u pitanju politika ili još preciznije državna uprava. „Common sense“ na odredjeni način upućuje donositelja odluke prema zajedničkomu dobru. „Zdrav razum“ ga vodi prema odluci koja će prije svega biti dobra za njega samoga, odnosno za njemu najbliže osobe. Zbog toga na primjer na najvišoj hrvatskoj upravljačkoj razini još nema odluka koje su po common sense načelu trebale biti odavno donesene, pa tako na primjer golema državna dobra stoje neuporabljena, poput hotela ili cielih hotelskih naselja srušenih tiekom jugoslavenske agresije. Izpriku je traženje nekakovih privatizacijskih putova, a kroz protekla desetljeća ta silna hrvatska zajednička dobra se moglo bez problema obnoviti i na njima zaraditi desetke miliardi dolara. Isto tako naplata cestarine se mogla odavno odvijati kroz vinjete, hrvatske granice su mogle biti čvrsto zaštićene od nelegalnih upada i t. d. Na žalost „zdrav razum“ je vladajuće političare spriečio u donošenju odluka za obće hrvatsko dobro, jer bi takove odluke mirisale upravo po tomu, odnosno po obće hrvatskomu dobru, a to bi u utjecajnim protuhrvatskim projugoslavenskim krugovima moglo biti protumačeno kao otežavajuća okolnost za karieru donositelja odluke.
Ipak, koliko god englezki izraz bio praktičan i pragmatičan, hrvatski izraz je precizniji. Kako na individualnoj ili pak na obiteljskoj razini, tako i na razini velikih sustava uključujući državni, odluke donose pojedinci ili male skupine, kojima uglavnom nije na razpolaganju nekakovo obće mišljenje. Isto tako razina inteligencije odnosno razuma kod svih ljudi nije ista, pa se težko može govoriti o nekakovomu zajedničkomu i obće prihvaćenomu razumu kao podlogi za donošenje odluka.
Na koncu sve se svodi na jezik. Lukavi i domoljubni Englezi su u cilju donošenja odluka u smjeru obćega englezkoga dobra smislili izraz common sense, a medju razjedinjenim Hrvatima u uporabi je „zdrav razum“, koji se u biti rabi vrlo malo, a i tada izključivo u cilju stjecanja ili održavanja koristi ili prednosti za sebične pojedince ili skupine pojedinaca, kojima je obće dobro zadnja rupa na svirali.
Na prvi pogled „zdrav razum“ i common sense su istoznačnice ili barem blizkoznačnice, ali su u biti silno udaljeni pojmovi. Medju njima je neopisivo golema razlika, tolika kolika je razlika izmedju hrvatske razjedinjenosti i sebičnosti i englezke praktičnosti i zajedničtva.