Nepristranost
2. svibnja 2018.
Kako god čovjek razmišljao i zaključivao o Bogu i Božjim namjerama sigurno je daleko od istine. Jer Bog je čovjeku nedokučiv. Ipak baš Bog je čovjeku dao pamet i slobodu razmišljanja o svemu, pa i o Bogu.
Puno je ljudi koji o Bogu ne razmišljaju ili pak negiraju Božje postojanje. Puno je pak ljudi koji Boga drže nedokučivim i dalekim pa se stoga uobće ne usudjuju o Bogu razmišljati izvan okvira vjere.
Bog je nazočan svugdje i u svemu, pa se o tomu kroz poviest pisalo i piše se više nego o bilo čemu drugomu. S Bogom u svezi postavljalo se i postavlja se množtvo različitih pitanja. Jedno od njih je: Koliko je Bog u svojemu odnosu prema ljudima, pa i prema svim živim bićima neutralan ili pak pristran, odnosno koliko utječe na osobe i dogodjaje?
Stvorivši sviet, stvorio je neizmjerne različitosti i začinio ih s golemom količinom neizvjestnosti. Na taj način je svojemu veličanstvenomu djelu dodao nešto što ga čini još neuzporedivo više veličanstvenim, jer sjajni, nedokučivi i nevjerojatni sklad i ljepota njegova djela nisu statični nego su dinamični!
Jedna od tih dinamičnih kategorija je i smrtnost, s kojom Bog nije samo uveo način za stvaranje fizičkoga mjesta za sliedeće generacije živih bića, nego je životu kao takovomu dao svrhu.
Nepredvidivost dogodjaja i smrtnost sva živa bića stavljaju u položaj borbe za obstanak. Toj borbi ljudi tiekom svojega zemaljskoga života dodaju traženje odgovora na bezkrajno množtvo pitanja koja im nameće njihov ljudski, životinjski, biljni i neživi okoliš.
Po prirodi stvari, u takov savršeni dinamični živo neživi sustav Bog se ne bi trebao miešati. Stvorio je savršenstvo koje se razvija i mienja na savršen način i svaka Božja intervencija može samo narušiti taj sklad.
Stvorivši savršeno skladni sviet Bog je uz svoj neizmjernu moć i pamet, pokazao i neizmjernu dobrotu. Zašto onda tako moćan i dobar ne bi pomognuo onima koji ga pozivaju u pomoć?
Kad bi pomagao svima u svim slučajima, nestalo bi raznovrstnosti, a ljudi i sva bića bila bi samo lutke u njegovim rukama. Kao najveći ideal Bog je i ljudima i životinjama dao slobodu odlučivanja i akcije i tako je dao smisao njihovomu životu. Vječni, stabilni i neugroženi život sam po sebi nema smisla. Bog je svomu vječnomu životu u stvari dao smisao stvorivši zemlju, biljke, životinje i ljude. Prepustivši ih njihovoj sudbini, odnosno njihovoj borba za vlastiti i obći obstanak, svima im je dao smisao i zanimljivost življenja.
Kako je ljude stvorio nalik sebi dao im je i bezsmrtnu dušu. Za razliku od tiela duše ne zauzimaju fizičko mjesto, pa zbog toga ograničavanje njihovog broja nije bilo potrebito.
Ipak Bog svoju neizmjernu dobrotu ne može sad, nakon što je stvorio veličanstveni sviet, podrediti čistoj logici nužnosti održavanja toga svieta bez vanjske, odnosno njegove intervencije. Svojoj dobroti daje oduška na razne načine, a sinkroničnost, o kojoj je bilo govora u predhodnomu poglavlju, možda je jedno od takovih njegovih sredstava, koje je slabo primjetno, i lako se može svrstati pod stohastičnost.
O tomu koliko je Bog pristran, a koliko neutralan, može se puno razmišljati, analizirati i argumentirati. Sva ta razmišljanja i analize, kao i sve drugo u svezi s Bogom, ograničenoga su, maloga ljudskoga dometa. Premda se uklapaju u temu ove knjige, jer se na poimanje Božjega djelovanja gleda s doista suprotnih točaka motrišta, ovdje su ta razmišljanja i analize uklopljeni kao neka vrsta oduška i odmora od tema koje su čisto ljudske i nesavršene, ali se o njima dade razmišljati i pisati puno vjerodostojnije. S druge pak strane gledajući, sve teme koje se ovdje analiziraju u stvari su posljedica Božjega djela stvaranja čovjeka i žene, i kasnije Božjih intervencija, koje su čovjeku više ili manje vidljive.