Nitko nije savršen (1)
5. svibnja 2018.
Vjerojatno najbolji primjer krajnje izvrnutih kriterija promatranja i tumačenja stvarnosti je idolopoklonstvo koje se ostvarivalo, a i još uviek se dogadja u samovlastnim komunističkim državama u odnosu medija i obćenito velike većine naroda prema komunističkim čelnicima, točnije rečeno prema čelniku u svakoj od komunističkih država. U pravilu, u svim takovim slučajima radi se o obožavanju baš svega u svezi s jednim čovjekom koji je u vrhu vlasti.
Obožavanje baš toga jednoga čovjeka u stvari ne dopušta klanjanje ostalim članovima komunističke vrhuške, jer bi bilo što takovo moglo biti protumačeno kako konkurencija velikomu vodji, pa se svi ostali komunistički čelnici u stvari drže skromno i paze kako se njihovo ime ne bi osobito veličalo, jer bi inače mogli stradati, pa i izgubiti glavu.
U ne tako dalekoj poviesti početaka druge polovice dvadesetoga stoljeća, kad se stvaranje komunističkih država širilo svietom poput kuge, takovih primjera je bilo na pretek. Danas se takovo nešto najbolje može primietiti u Sjevernoj Koreji, gdje obožavanje Kim Jong-una održava najvišu razinu obožavateljske tradicije komunističkoga totalitarizma i može poslužiti kao primjer onima koji to nisu doživjeli ili pak kao podsjetnik za one koji su to osjetili na svojoj koži ili su pak u tomu pokorno uživali.
Nakon što je nedavno, smrću Fidela Castra, u Cubi na odredjeni način prigušen sličan primjer, u uzpostavu novoga primjera iznenadjujuće su krenuli kinezki komunisti s postupnom izgradnjom kulta velikoga vodje u osobi aktualnoga kinezkoga predsjednika, vrhovnog vojnog zapovjednika i glavnoga tajnika kinezke komunističke partije Xi Jinpinga. Prvi i osnovni korak u tomu smjeru je Xiovo ukidanje bilo kakovih vremenskih ograničenja glede izbora na te dužnosti i to je ostvareno. Sad preostaje postupna daljnja izgradnja kulta Xiove osobe do razine kojoj su uzor egipatski faraoni.
Pitanje je samo hoće li Xi to dopustiti. Slučaj Ceausescu pokazuje se dragocjenim primjerom koji i u današnje doba obuzdava faraonske apetite komunističkih vlastodržaca.
Ne bi bilo čudno kad bi i Kim Jong-un želio obuzdati obožavanje koje njegov narod osjeća prema njemu, ali mu nije lako to ostvariti. Možda će prvi korak u tom smjeru pokušati učiniti kroz susret s američkim predsjednikom. Ali bit će mu težko. Jer izuzetno je komplicirano osloboditi se ljubavi medija i naroda. To je u cieloj poviesti komunističkih država brzo i jednostavno pošlo za rukom samo nesretnom Nicolaeu Ceausescuu, zahvaljujući spletu okolnosti.
Idolopoklonstvo naroda prema onima koji su na čelu države nije se dogadjalo niti se dogadja samo u državama u kojima su na vlasti komunisti. Uz spomenute faraone, narod je obožavao i careve i kraljeve, a obožava i idolizira čak i demokratski izabrane predsjednike. Medjutim, ono što idolopoklonstvo kojemu su izloženi komunistički diktatori izdvaja od faraona, careva i kraljeva je – licumjerje. I faraoni i carevi i kraljevi nisu pokušavali sebe prikazivati jednakima svim ostalim ljudima, niti su glumili borce za prava naroda.
Oni koji ih okružuju, a od vremena njihovoga snažnoga razvitka, osobito mediji, komunističke diktatore pak prikazuju u krajnje lažnomu svietlu. Komunistički diktator, koji u pravilu živi krajnje razkošno, uzimajući pri tomu od slabih i siromašnih, po tim izvrnutim prikazima je požrtvovni skrbnik koji uzima od sebe i daje množtvu običnih ljudi!
Taj sindrom izokrenute slike je upravo nevjerojatan. Uz pomoć medija i urodjene sklonosti idolopoklonstvu kod većine ljudi se prevarant, egomaniak, pohlepnik i megazločinac doživljava kao poštenjak, altruist i nježna duša.
Srećom uviek ima onih koji su imuni na medijske otrove i vide stvari onakovima kakove jesu. Na žalost, od te relativno malene skupine, tek još puno manja skupina je spremna javno iznieti istinu. Razlozi tomu su različiti. Dominantan je strah, ali su tu i lienost, nedostatak vremena i jednostavno nesposobnost uobličavanja misli i zaključaka ili pak nedovoljna pismenost, jer imunost na medijsko trovanje vjerojatno nije značajka samo visoko obrazovanih i izuzetno pismenih ljudi.
Kad se pak nadje osoba koja vidi ono što većina ne vidi i sposobna je i spremna to javno iznieti, vjerodostojnost toga što iznese je veća, ako to još podkriepi s primjerima, a sve skupa ima još veću težinu, kad su primjeri temeljeni na vlastitomu izkustvu.
Ovdje je iz svih tih navedenih razloga kao primjer uzet slučaj jugoslavenskoga diktatora Josipa Broza Tita, koji je uz to u svjetskoj poviesti, po svemu sudeći, baš najbolji primjer koliki je domet sustavnoga i neprestanoga izvrtanja činjenica i licumjerja kao takovoga.
Neistinito, odnosno krajnje suprotno prikazivanje činjenica u svezi s Titom izdiglo se po svojim dometima daleko iznad Andersenove bajke.
Tito je bio krajnja, nevjerojatna suprotnost komunističkim načelima, a stajao je na čelu jugoslavenskoga komunističkog pokreta. U stvari jedino što je u svezi s njim podsjećalo na komunizam je njegovanje sivila, prosječnosti i neizticanja bilo čijih osobnih postignuća, koja bi mogla i u najmanjoj mjeri ugroziti kult Titove veličine. Taj kult su vriedno stvarali i sam Tito i njegovi komunisti, ali i veliki broj nekomunista, što je doista silan paradox. Obožavanje Tita se može protumačiti sa strahom, ali se to nastavilo i nakon njegove smrti, pa i nakon razpada njegove Jugoslavije i traje sve do današnjih dana, premda je strah u medjuvremenu nestao kao mogući uzrok.
U nastavku će se u kratkim crtama čisto kroz činjenice i brojke opisati taj nevjerojatni fenomen, jer svako tumačenje brojki i činjenica često samo zamagljuje pogled.
Tito je svoju vladavinu započeo proglasivši se vrhovnim vojnim zapovjednikom i dodielivši si čin maršala. Pri tomu je svjesno omalovažio sve dotadanje i kasnije vojne škole i postupno napredovanje u vojničkim zvanjima. Čin maršala je najviši vojni čin, i kroz poviest su ga imale samo vojske velikih država poput Velike Britanije, Francuzke, Carske Rusije, Austro-Ugarske, Kraljevine Italije, Wehrmachta, Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskoga Saveza i Narodne Republike Kine. Jugoslavija se sigurno nije mogla svrstati u red takovih država, ali to Tita nije ni malo smetalo. U stvari Tito je bio po logici stvari najveći maršal u svjetskoj poviesti jer je njegova vojna dužnost bila samo trećina onoga s čim se bavio. Uz vrhovnog vojnog zapovjednika bio je i nedodirljivi najviši dužnostnik Saveza komunista Jugoslavije, tada jedine dopuštene stranke, koja je na taj način popunjavala 100% jugoslavenskoga stranačkoga života, a bio je i predsjednik Jugoslavije. Dakle držao je za sebe najviši vojni čin i zapoviedao je s vojskom, bio je najviši i jedini stranački čelnik, a proglasio se i doživotnim predsjednikom države.
Točno po Božjem modelu! Jedan Tito u sebi je sadržavao tri titovske osobe. Za svaku od tih dužnosti imao je zasebne kabinete i šefove tih kabineta. Na vojnom području njemu maršalu su kao šefovi kabineta služili generali.
Nije mu uzor bio samo Bog nego i Louis XV, pa je po svjetski poznatoj uzrečici toga francuzkoga kralja „poslie mene potop“, prije kraja svoga života organizirao podpuno suprotnu vlast, koja će ga nasliediti nakon što umre. Tako je njega, doživotnoga predsjednika, nasliedilo predsjedništvo od osam članova, kojemu se predsjednik mienjao svakih šest mjeseci. Podpuno logično i s tim u skladu, na vojnom području nasliedio ga je general, a čin maršala je nestao. Jugoslavenski partijaši su pak dobili svoga zasebnoga voditelja. Tita je tako nasliedilo čak deset osoba.
Od Louisa XV preslikao je još jedan atribut. Francuzki kralj je uz svoj kraljevski naziv bio dodao uresnicu „voljeni“, a Tito je uz „voljeni maršal“, sebi priskrbio još nekolicinu uresnica, od kojih je vjerojatno najpoznatiji „ljubičica bela“.
Izuzetno mu se svidjalo primati odličja, pa je po jedno odličje primao u prosjeku svaka tri mjeseca! Sigurno bi ih primao i češće, ali se vjerojatno bojao, kako bi onda izgubili na značenju.
U Jugoslaviji je primio dvadeset i jedno najviše odličje od čega je odličje narodnoga junaka („heroja“) primio čak tri puta, pa je po tomu sigurno najveća službena junačina u poviesti čovječanstva.
Putujući po svietu i primajući u posjet strane državnike uzpio je prikupiti čak 98 najviših odličja iz 60 država!
Danas postoje zahtjevi za oduzimanje odnosno poništavanje dodieljenih odličja nekdanjim diktatorima, a u tomu se prednjači u Njemačkoj, gdje posmrtno oduzimanje odličja zločincima Titu i Ceausescuu predvodi dobitnica Nobelove nagrade za književnost Herta Müller. Na žalost, ali očekivano, takovi zahtjevi se marginaliziraju. Oduzimanje odličja diktatoru i zločincu se sukladno percepcijskoj metamorfozi ne drži politički korektnim!