Nitko nije savršen (4)
Prvih desetak godina štafeta se nosila pod nazivom „Titova“, a onda ju je sam Tito prozvao „Štafeta mladosti“ a proslavu svoga rodjendana je nazvao „Danom mladosti“. Tako je proslava rodjendana razkalašenomu starcu, koji se ženio tri puta, živio u divljem braku i zanemario vlastitu djecu, prozvana Danom mladosti, a pozdravna rodjendanska pisma su u pravilu nosila djeca!
Nakon Titove smrti njegovi kolektivni nasljednici su kao novi naziv štafete smislili izraz „I Poslije Tita Tito“, što je bilo krajnje smiešno, jer je razsipnog, egocentričnog diktatora i množtvenoga ubojicu, bila nasliedila bezlična skupina kukavica.
Prestanak nošenja štafete je na odredjeni način bio znakovit i popraćen sa škandalom
Netko je uočio kako je prateći plakat zapravo neznatno izmienjena inačica nacističkoga plakata "Dritten Reich" Richard Kleina iz tridesetih godina. U stvari bio je to isti plakat samo je kukasti križ bio zamienjen s petokrakom. Prije toga odkrića jedan jugoslavenski general je bio izjavio kako mu je drago što je na posteru mišićavi mladić, a ne neka abstrakcija. Sama štafeta koja je kreirana u Sloveniji na sebi je imala osam crvenih dioda, koje su sličile kapljicama krvi, a uz njih je bila okrnjena petokraka, pa u tomu neki vide simbolički navještaj krvavog kraja komunističke Jugoslavije.
Krajnje podanički i zaljubljenički odnos prema Titu i svemu u svezi s njim prenio se kroz medije iz jugoslavenskih vrjemena sve do danas. Tu pozitivnu sliku o Titu, uz nekdanje jugoslavenske medije, koje su nasliedili mediji s „ovih prostora“ održavaju i mediji u svietu. Na taj način se i novim generacijama pere mozak.
Najgore je od svega što su sve nabrojene Titove osobine i djela, koja su jasan pokazatelj kako se radilo o poviestno nezabilježenom primjeru egocentričnoga, bezkrupuloznoga i u biti psihički težko bolestnoga diktatora, bile tek njegovi maleni griehi u uzporedbi sa zločinima za koje je odgovoran.
Pri tomu se ne misli samo na zločine koje su njegovi partizani počinili za vrieme trajanja drugoga svjetskoga rata, nego osobito na zločine nakon završetka rata.
O tim zločinima se za vrieme Jugoslavije nije smjelo niti progovoriti, a komunistički mediji o tomu nisu napisali niti slova. Umjesto toga iz godine u godinu su punili glave i prali mozgove ljudima iznoseći krajnje problematične brojke umrlih u logoru Jasenovac, pa se tu krenulo sa blizu dva miliuna ubijenih, kako bi se s vremenom došlo do nekoliko desetaka tisuća, ali i to je jako nevjerodostojno. S druge strane su se tajili podatci o stotinama tisuća ubijenih Hrvata na brojnim mjestima kojima je simbol Bleiburg u Austriji, golemo stratište i početak Križnoga puta Hrvata, koji je usliedio.
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj se tako pripisuje strašna odgovornost za desetke tisuća umrlih ili ubijenih za vrieme četiri ratne godine, a prešućuju se ubojstva stotina tisuća Hrvata, počinjenih neposredno nakon završetka rata. Medju ubijenima je bilo puno žena i djece. Većima se prikazuje deseterostruko manje žrtava kroz četiri godine rata nego deseterostruko više žrtava kroz mjesec dana mira!
Za sve te zločine nad Hrvatima u doba kad je rat bio završio najodgovorniji je maleni, debeli egocentrični patološki lažac – Josip Broz Tito, ali je ta istina bila podpuno skrivena, a kad je konačno odkrivena, nikad nije izišla u podpunosti na vidjelo jer su je skrile percepcijske metamorfoze, odnosno opazbene preobrazbe, medju kojima se iztiče današnje naglašavanje kako se radilo o znamenitomu Hrvatu, što je krajnje absurdno, jer je poznata izjava toga „Hrvata“ kako će „prije Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska opet postati državom“, a koji je pisao i podpisivao se rabeći ćirilicu.
Stav medija, a i ljudi obćenito prema Titu podsjeća na završetak slikopisa „Neki to vole vruće“, kad čovjek prerušen u ženu konačno priznaje kako je mužkarac, a mužkarac koji se u njega bio zaljubio misleći kako se radi o ženi, novu situaciju komentira s „Nitko nije savršen“.
Zaljubljenost u Tita, Jugoslaviju i zviezdu petokraku i danas je izuzetno snažna, pa je već bitno nadvladala činjenicu što su u blizkoj prošlosti vojnici s petokrakama na kapama godinama harali po Hrvatskoj, rušeći, paleći u ubijajući djecu, starce, žene. Umjesto podpuno očekivanoga i opravdanoga opreza i odmaka prema svemu što dolazi iz Srbije, po Hrvatskoj se množtveno pjevaju srbske pjesme, čak je osnovano i puno tako zvanih “narodnjačkih“ klubova gdje se svira i pjeva izključivo srbska glasba. Taj tako zvani „turbo folk“ ili „narodnjaci“, su uz to čisto dno glasbene kakvoće, pa čovjeku sa sluhom i glasbenim ukusom paraju uši, ali to je manji problem. Daleko veća katastrofa je što se s vremenom udomaćilo mišljenje kako je izraz „narodnjak“ blizkoznačnica sa srbskom narodnom glasbom, što je korak do prihvaćanja kako se pod pojmom naroda u Hrvatskoj podrazumjevaju Srbi, a ne Hrvati. Uz to inače doista raznovrstna i uhu ugodna hrvatska narodna glasba baca se na margine. Sve u svemu, na području narodne glasbe u Hrvatskoj je nametnuta srbska narodna glasba, ista ona koju su s razglasa puštali jugoslavenski, većinom srbski i crnogorski zločinci na okupiranom hrvatskomu ozemlju ili su zvučnike usmjerivali prema obkoljenim hrvatskim područjima. U srcu Hrvatske su čak, za vrieme dok su ga držali pod svojom kontrolom, osnivali krugovalne postaje koje su odašiljale tu vrstu glasbe. A sad je u Hrvatskoj to, inače odvratno tuljenje, dragovoljno silno prigrljeno!
Nedavno sam u razgovoru s jednim prijateljem spomenuo ovaj problem.
Nije to ništa strašno, radi se samo o glasbi, ljudima treba dopustiti neka slušaju što žele, odgovorio mi je politizpravno.
Ako je tako zašto se onda digne silna buka protivljenja, ako netko zapjeva pjesmu iz vrjemena NDH, upitao sam ga.
E to je nešto drugo. Na pjevanje tih pjesama se gleda kao na pjevanje nacističkih, Hitlerovih pjesama, odgovorio mi je.
A zašto bi onda pjevanje srbskih pjesama bilo normalno i dobro došlo, upitao sam ga opet.
Pa pjevanje srbskih narodnjaka ne može se uzporedjivati s pjevanjem nacističkih pjesama, odgovorio mi je prijatelj, nesvjestni politizpravnjak.
Sigurno, ne može se uzporedjivati. Za mene je puštanje tih srbskih pjesama daleko veći grieh nego puštanje nacističkih. Rodio sam se nakon drugoga svjetskoga rata i o nacizmu sam samo čitao, a jugoslavenska zvjerstva sam osjetio na svojoj koži i to ne davno. Osjetio si ih i ti, i puno onih koji na srbske pjesme gledaju blagonaklono, podučio sam ga.
Uviek razložni prijatelj se u trenutku složio sa mnom i priznao mi je kako je i njemu u medjuvremenu u tomu smislu bio izpran mozak.
Kad sam ja pao pod medijski utjecaj, kako je tek s drugima, snuždio se.
Ne treba se žalostiti, svi koji vidimo ovu sustavnu medijsku promičbu svega vezanoga za bratstvo i jedinstvo, Jugoslaviju, Tita, komunizam, zviezdu petokraku, trebamo se svakodnevno i na svakomu mjestu suprotstavljati iznoseći istinu, pokušao sam ga umiriti.
I dalje nije djelovao sretno, ali siguran sam kako će promieniti svoje ponašanje i barem ne će više sudjelovati u politizpravnoj toleranciji prema zlu učinjenomu Hrvatima.
Pozitivni medijski pristup Titu, Jugoslaviji, komunizmu, tako zvanim „narodnjacima“, u Hrvatskoj izkrivljuje prošlost i kvari sadašnjost. Na krajnje i naglašeno suprotan način mediji opisuju NDH i baš sve što je s njom u svezi Taj pogubni crno - bieli pristup zaslužuje specialnu razčlanbu, pa je to učinjeno u sliedećemu poglavlju.