Novogovor i novoistine (1)
1. travnja 2018.
Orwellova kovanica novogovor je od vremena objave u romanu 1984. postala izuzetno poznata i njezin izvorni oblik newspeak dobio je svoje inačice u puno svjetskih jezika pa tako i u hrvatskom jeziku. Pišući ovu knjigu nametnula mi se ideja o kreiranju još jedne slične To je novoistina , koja bi na englezkomu mogla biti izražena kao newtruth. Novoistina bi bila oznaka za istinu prilagodjenu tako zvanoj političkoj izpravnosti/korektnosti, koja je u današnje doba postala dominantna politička stega, kojoj se moraju prilagoditi baš svi, počevši od najznačajnijih političara i poznatnjaka uobće, sve do tako zvanih običnih ljudi, koji čak i u najužem krugu rodbine i prijatelja paze i pridržavaju se tih stegovnih pravila. Politička izpravnost medju ljudima poprima nevjerojatne razmjere, pa se tako, na primjer, u Hrvatskoj, izmedju ostaloga politički izpravnim drži govorna uporaba srbskih rieči. Ljudi su dobili osjećaj kako će rabeći, na primjer, rieč hiljada, iljada ili ijada umjesto tisuća, aerodrom umjesto zračna luka, avion umjesto zrakoplov, apoteka umjesto ljekarna, četvrti mjesec umjesto travanj, osobno profitirati ili pak biti lakše i bolje prihvaćeni u svojemu okolišu. Sve u svemu uporaba srbskih rieči je postala nešto prihvatljivo i politički izpravno, a uztrajavanje na čistoći hrvatskoga jezika je nešto što čovjeka čini sumnjivim i izobćenim. Osobno spadam u ovu nepodobnu ljudsku skupinu, što me čini ponosnim i kao potvrdu te svoje osobine ovdje ću iznieti priedlog zamjene naziva političke izpravnosti/korektnosti s jednom riečju: politizprava.
Premda se politizprave pridržava većina ljudi poglavito u državama poput Hrvatske u kojima su na vlasti bezkralježnjaci koji ne vole Hrvatsku, što je sreća u nesreći, jer kad bi se vlasti u Hrvatskoj dokopali protuhrvatski orientirani ljudi, koji su još i čvrste osobe s ljudskim integritetom, Hrvatskoj bi brzo došao kraj. Ovako se bojažljivci na vlasti pretvaraju pred narodom, a i narod se pretvara, što na jedan neobičan način Hrvatskoj osigurava daljnje postojanje!
Zasebnost hrvatskoga jezika je ključno i temeljno uporište obstanka Hrvatske države i hrvatskoga naroda. Znaju to dobro stoljećima najveći hrvatski neprijatelji Srbi, pa su pokušavali i uzpievali hrvatski jezik katastrofalno izobličiti, a najveći posao u tomu smislu napravio je Srbin Vuk Karadžić, čiji je primitivni izgovorni pravopis i danas, u tako zvanoj slobodnoj hrvatskoj državi, službeni temelj hrvatskoga jezika! Tomu rušenju temelja hrvatskoga jezika pridružio se i novogovor. Hrvatski jezik kao takov teži jasnoći izražavanja, a Karadžićeva pravila i novogovorne konstrukcije hrvatskomu jeziku ne daju disati i sputavaju ga do izumiranja i nestajanja.
Za razliku od Vuka Karadžića i drugih srbskih i jugoslavenskih napadača na hrvatski jezik, koji su svoju djelatnost na jezičnomu području usmjerili striktno protiv Hrvata i njihovoga jezika, novogovor čini štetu svim jezicima kojih se dohvati.
Novogovor je sigurno postojao kroz cielu ljudsku poviest, ali ga je najbolje uočio i definirao George Orwell u već spominjanomu romanu 1984.
Samovlastni vladajući režimi s pravom u jeziku i govoru vide osnovne poluge, ali i najveću opasnost za obstanak vlasti. Kao najbolje sredstvo za učvrstitbu vlasti i za odstranbu svega što bi je moglo ugroziti, rabi se novogovor.
Novogovorne akrobacije, koje su se na žalost zadržale sve do danas, silno su obteretile hrvatski jezik, i u pravilu su djelovale zajedno sa nametanjem srbskih rieči i srbskoga pravopisa. Premda se krivotvorenje i maskiranje značenja obavljalo kroz novogovorne rečenice, jugoslavenski komunisti su rabili čitav niz rieči u novogovorne svrhe. Sama uporaba tih rieči u pravilu je mirisala na novogovornu namjeru govornika ili pisca. Primjeri takovih rieči su alternativa, borba, bratstvo, budnost, diferencijacija, drug, dužnost, element, emigracija, epopeja, faktor, front, imperijalizam, internacionalizam, istina, izgradnja, jedinstvo, klasa, koalicija, koegzistencija, korak, linija, mehanizam, mjera, narod, narodnost, neprijatelj, nesvrstanost, odgovornost, okvir, organ, partija, plejada, pokret, pravo, princip, problem, revolucija, rukovodstvo, samodoprinos, samoupravljanje, sistem, situacija, socijalizam, stav, subjekt, šovinizam, tekovina, tlo, unitarizam, volja, zadatak...
Te novogovorne imenice su se u pravilu dopunjavale sa zamjenicama i pridjevima. Najpopularnija zamjenica je naš (naši narodi, naša partija, naš stav, naš zadatak), jer lažno podrazumieva kako svi imaju isto mišljenje kao pisac ili govornik.
Novogovorni učinak uz ranije nabrojene imenice pojačavaju dodatni pridjevski i imenični atributi, što je stvorilo niz čudesnih proizvoda nakaznih totalitarističkih umova. Evo nekolicine takovih primjera:
beskompromisna borba, bezdušno izrabljivanje, bolji i pravedniji društveni sistem, bratski narodi, društveno-politička diferencijacija, državno rukovodstvo, grbača radnog naroda, hegemonijska reakcionarna buržoazija, herojska borba, idejna zrelost, imperijalistički proleteri, istinske revolucionarne snage, izvojevane tekovine, jedina alternativa, junačka epopeja, klasni neprijatelj, kurs našeg samoupravnog socijalizma, miroljubiva koegzistencija, najvažniji zadatak naše Partije, najveći sin naših naroda i narodnosti, napredne snage, narodna demokracija, narodna inteligencija, narodna socijalistička revolucija, narodna vlast, narodnooslobodilački pokret, nenaklonjeni elementi, neprijateljska emigracija, neprijateljska propaganda, neprikosnoveno pravo, odlučujuća borba, odlučujući faktor, partijska linija, partijsko rukovodstvo, plejada naših prvoboraca, plodno tlo, povampireni šovinizam, požrtvovan i uporan rad, prijateljski posjet, radnička klasa, reakcionarna buržoaska klasa, revolucionarna uloga, samoupravni socijalizam, složena situacija, snažna socijalistička zajednica, socijalistička izgradnja, svijetle tekovine naše narodne revolucije, svjesno i požrtvovano radništvo, svjesno seljaštvo, široki antifašistički front, teška revolucionarna borba, unutrašnji neprijatelj, uzpješno rješenje, vanjski neprijatelj, važan politički faktor, veliki proleterski mislioci, vladajuća buržoaska klasa, vladajuća klika.
Novogovornici i novogovorni pisci su u svoje izražavanje unieli i osobit oprez uz uporabu zamjenica mi i našumjesto ja i moj. Tako se uobičajeno služe s „mislimo“ ili „narod misli“, umjesto „ja mislim“. Svoje rieči relativiziraju, pa kažu na primjer gotovo uvijek, uvjetno rečeno, osobno mislim. Posebice čest i krajnje smiešan je ovaj posljednji primjer, koji je i danas omiljen medju govornicima koji su na hrvatskim dalekovidničkim ili krugovalnim postajama redovito pozvani iznositi svoje mišljenje o svemu što se dogadja. Pri tomu nesvjesno odkrivaju sav jad na kojemu se zasnivaju njihovi stavovi. Pa kako drugčije netko može misliti nego osobno!
Poimeničenje glagola je osobina zajednička novogovoru i srbskomu jeziku, dok je uporaba glagola značajka hrvatskoga jezika. Poimeničenje je bitna poluga zamagljivanja sadržaja govora ili napisa. Tako će novogovornici radije donijeti ocjenu nego ocieniti, izvesti zaključak nego zaključiti, izvršiti procjenu nego procieniti, postaviti pitanje nego pitati, postići dogovor nego dogovoriti.
Nakon propasti Jugoslavije ljudi su se u Hrvatskoj relativno lako odreknuli nekih pojmova, koji su jednostavno nestali zajedno s bivšom jugoslavenskom komunističkom diktaturom. I oni najzagriženiji Jugoslaveni i komunisti morali su prihvatiti, kako više nema jednopartijskoga sistema nego je uzpostavljen višestranački sustav, kako je samoupravnu privredu zamienilo tržištno gospodarstvo, te kako je težko opravdati zadržavanje naziva inokosni poslovodni organ kad je na razpolaganju rieč upravitelj, direktor ili ravnatelj. Medjutim tu su se jugoslavenski njegovatelji srbskoga novogovora dosjetili kako napraviti ravnotežu pa su hrvatske rieči koje su za vrieme Jugoslavije bile potisnute do zaborava (na primjer čelničtvo, činbenik, načelo, nazočnost, obveza, pučanstvo, stališ, sustav, štovanje, zrakoplov, a sad su se opet pojavile, označili ustaškima ili čak novogovornima! Prosječni bojažljivi ljudi koji su u pravilu oportunisti, prihvatili su stavove svojih do nedavnih dugogodišnjih vladara i radije rabe rieči vodstvo, faktor, princip, prisutnost, obaveza, stanovništvo, sistem, poštovanje i avion. Taj sindrom je proširen do nevjerojatnih razmjera, pa tako blagajnice na blagajnama u samoposlugama, kojima je svakodnevno iznad glave napisana rieč blagajna i koje same sebe zovu blagajnicama, umjesto rieči blagajna govore srbsku rieč kasa, a zaposlenici u zračnim lukama, koji svakodnevno vozeći se na posao vide prometne znakove s nadpisom zračna luka, a na zgradama gdje rade stoje golemi nadpisi zračna luka, u razgovoru rabe srbsku rieč aerodrom!
Ovi primjeri su navedeni samo kako bi se naglasio pogubni učinak srbogovora i novogovora na hrvatsko pučanstvo.
S nestajanjem komunističkoga totalitarizma, nestale su neke novogovorne sheme i navike, ali su se s vremenom pojavile nove. U stvari u tieku je proces jačanja novogovora. To se može vidjeti na brojnim primjerima.
Tako zvani globalisti nazivaju nacionalistima sve domoljube, a sve je razšireniji pojam govor mržnje, koji je bio izmišljen kao novogovorna kovanica za vrieme komunističkoga totalitarizma, a sad se pojavljuje kao svojevrstni krajnje negativni pridjevak ljudima koji se usude govoriti istinu.
Neki novogovorni pojmovi su izuzetno nametljivi. Primjer je njegovanje raznolikosti (diversity), što se pak vezuje sazaštitom manjina i specialnih manjinskih prava odnosno s tako zvanom pozitivnom diskriminacijom.