Novogovor i novoistine (2)
U Americi je aktualna borba za održanje ili modificiranje prvoga amandmana američkoga ustava, koji deklarira podpunu slobodu govora i izražavanja. Takozvani ljevičari, koji se vezuju uz američku demokratsku stranku i tako zvani konzervativci okupljeni oko američkih republikanaca, taj prvi ustavni amandman tumače na svoj način. Konzervativci se bore za očuvanje slobode govora bez iznimke, što je na neki način paradoksalno, jer bi oni po logici stvari trebali više biti privrženi tradiciji i protiviti se svakomu verbalnomu divljanju. U bezpričuvne borce za podpunu slobodu govora su se pretvorili vidjevši kako novogovorne konstrukcije njihovih protivnika Ameriku tjeraju u samovlast. Naime ljevičari složno brane i opravdavaju svaki verbalni izgred svoje skupine, a traže ograničenje slobode izražavanja za svoje protivnike, čiji svaki njima neprihvatljivi govor ili napis proglašuju govorom mržnje ili politički nekorektnim!
U cielu tu priču koju vode tako zvani ljevičari, kao svojevrstni predvodnici uključile su se skupine poznatnjaka iz svjetskoga slikopisnoga srjedišta Hollywooda! Pretežiti broj glumaca, redatelja i drugih slikopisnih poznatnjaka u vrieme kad se ne bave s proizvodnjom fikcija za svjetsko slikopisno tržište, na svoj tako zvani progresivistički način komentiraju tekuće pojave i dogodjaje i svrstavaju se uz tako zvane ljevičarske skupine. Povratno pak tu svoju progresivnosti svoje nazore ugradjuju u svoja slikopisna djela uzpostavljajući svojevrstan kod po kojemu se njeguje raznolikost ili diversity, pa su crnci, homoseksualci i lezbijke u slikopisima i serijama zastupljeni znatno iznad proporcionalno svomu broju u pučanstvu.
Ipak kako je novac većini daleko vrjedniji od načela, snimaju oni i tako zvane konzervativne slikopise, čisto zbog toga što takovi slikopisi imaju daleko brojniju publiku i stoga donose daleko više novaca. To je jedan sjajan primjer licumjerja s kojim suvremeni novogovoraši održavaju svoje žepe punima. Isto tako to je i izvanredan dokaz kako je većina ljudi na strani pravde, istine, hrabrosti i domoljublja, pa za moralne i druge zastrane navijaju daleko malobrojnije ljudske skupine. Na žalost u rukama ovih malobrojnijih su mediji, politika i državna uprava, pa složno drže vlast uz pomoć novogovornih metoda.
Jedna od tih metoda je i dvomišljenje(doublethink ), što je kao pojam takodjer uveo nevjerojatno pronicljivi George Orwell.
Silno je puno primjera toga pojma koji prihvatljivim čini istovremeno postojanje dva stanja koja su proturječna, što je pak logički neostvarivo. Evo jednoga takovoga primjera. Medijski silno slavljeni predhodni predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barack Hussein Obama u svojemu inauguracijskom govoru je izrekao dvomišljenje rekavši:
- Mi moramo smanjiti državni deficit kako ne bismo obteretili buduće generacije, ali to ne smije pasti na ledja ljudi koji su radili za ovu zemlju, odnosno na ledja sadašnje generacije.
Ta njegova izjava nije originalna, nego je reciklirana floskula, koju je prije Obame rabio veliki broj bezkrupuloznih političara čiji je osnovni cilj svidjeti se svima, a ništa ne učiniti ni za koga osim za same sebe. Smanjenje deficita znači smanjenje nečijih sadašnjih prava, a održavanje netaknutima svih postojećih prava na državni novac i još uvodjenje novih takovih prava, znači povećavanje deficita i daljnje zaduživanje sliedećih generacija. Zasigurno državna uprava će sigurno sjesti na „grbaču naroda“ što bi rekli novogovoraši iz jugoslavenskih vremena. Samo je pitanje hoće li obteretiti sadašnju ili buduće generacije. Nije nužno naglašavati, kako su mediji te Husseinove rieči dočekali s oduševljenjem i obožavanjem, poput naroda iz Andersenove priče koji se divio carevu novomu ruhu.
Dvomišljenje se izuzetno dobro nadopunjuje s dvogovorom(doublespeak), još jednom Orwellovom kovanicom, koja je novogovorna dopuna eufemizmu, odnosno izričaju s kojim se nastoji na ublaženi način izreći neka neugodna istina. A istina je dosta često, po mišljenju svevlastnih novogovoraša prečesto neugodna, pa tu neugodu treba smanjiti ili u podpunosti spriečiti uporabom novogovornih metoda izvrtanja činjenica.
Slična kontradiktornomu nastojanju trošenja novaca na ničiji račun je i istovremena borba za različitost i jednakost. Takovo nešto može postojati i ima smisla, kad se radi o dvije ljudske skupine kojima se ciljevi razilaze, pa jedni promiču jednakost, a drugi žele njegovati raznolikost. To prelazi u krajnji absurd, kad se isti ljude i iste ljudske skupine bore istovremeno za ostvarenje oba cilja. Uz pomoć glavnih svjetskih medija u koje su čvrsto uključena i glavna medijska glasila u Hrvatskoj, taj absurd je postao svakodnevna slavljena pojava.
Dok je povezanost novogovora s tako zvanom političkom ljevicom poviestno utemeljena i logična, podpuno je absurdno što tu egalitarističku i anarhističku poviestno propalu ideologiju podržavaju i promiču super bogati poznatnjaci iz glumačkoga svieta i još bogatiji, u stvari najbogatiji miliardaši iz poslovnoga svieta. Ta je pojava objašnjiva jedino kao moda, poput aktualne popularnosti puštanja brada. Jer doista, tako zvano zalaganje miliunaša i miliardaša za prosperitet siromaha je krajnje licumjerno i lažno. Ljudi koji dnevno, uz pomoć kapitalističkoga gospodarskoga sustava u svoje špage trpaju nevjerojatne sume novaca, istovremeno se zalažu za dokazano neučinkoviti komunizam. Što je najgore, oni pri tomu promiču i ostvaruju neke strahotne komunističke i totalitarističke sheme uvodeći cenzuru i blokiranje glasova svojih političkih protivnika. Ta se pojava doista može objasniti samo kao pomodarstvo, jer logično objašnjenje nije moguće pronaći.
Zajednička značajka tih suvremenih salonskih komunista je to što oni na svojoj koži nikad nisu osjetili što je to komunizam ili totalitarizam. Vjerojatno bi pjevali drugu pjesmu, kad bi barem pročitali s kakovim su se metodama služili komunisti u komunističkim državama, kako bi održali svoju vlast i svoj krajnje neučinkoviti gospodarski sustav. Uz fizičku represiju, kao izuzetno snažno sredstvo su rabili novogovorne konstrukcije, od kojih su se, premda u biti smiešne i glupe, izuzetno učinkovitima pokazale krilatice, čija se uporaba, na sreću, nije preniela u Hrvatsku, barem ne u nekoj značajnijoj mjeri.
Za vrieme Jugoslavije su krilatice bile uobičajena svakodnevna pojava i blještale su u naslovima ondanjih novina. Krilatica Smrt fašizmu – sloboda narodu, bila je čak dio naslovne stranice u nekim novinama, poput na primjer zagrebačkoga Vjesnika ili splitske Slobodne Dalmacije..
Krilatice u tadanjim novinskim naslovima bile su i tragične i smiešne i glupave, ali su postizale svoj cilj – uzpješno su prale većinu tadanjih mozgova, a ta uzpješnost se na odredjeni način vidi u činjenici što je ljubav prema Jugoslaviji i Titu prenesena i na generacije koje su rodjene u Hrvatskoj i prema tomu nemaju nikakovih jugoslavenskih ni titovskih izkustava.
Čisto za zabavu onih koji na njihovu sreću nemaju izkustva sa životom u komunističkom totalitarizmu sliedi kratki popis smiešno glupih novogovornih naslova iz tih u biti strašnih vremena.
Građani Dubrovnika našli su pravilan put razvitka,
Interes radničke klase – interes naroda
Kroz fiskulturni rad odgajamo se fizički i duhovno za izgradnju i obranu naše domovine
Mjere za suzbijanje krumpirove zlatice dio su borbe za veće prinose u poljoprivredi
Naša Partija ima rukovodeću ulogu u cjelokupnom društvenom životu naše zemlje
Nema napretka bez bratstva i jedinstva
Partija je postala jedini vjeran tumač težnji i interesa naših naroda
Pravovremena izgradnja zadružnih domova zavisi od izvršenja rokova.
Samoupravljanje – naša budućnost
Sve je dublja kolektivna svijest radnih ljudi
Tito – Partija
Upisivanje Narodnog zajma je dokaz rodoljublja širokih narodnih masa.
Upisivanje narodnog zajma mjerilo je patriotizma svakog našeg čovjeka
Živio Dan narodnog ustanka u Hrvatskoj
Živio Narodni zajam, nov doprinos izgradnji socijalizma u našoj zemlji
Živio Narodni zajam Petogodišnjeg plana razvitka privrede FNR Jugoslavije
Živio Peti kongres Komunističke partije Jugoslavije
Značajka novogovora je i nepotrebito naglašavanje nečega što bi se samo po sebi trebalo razumjeti. Tako neki naglašavaju kako govore u svoje osobno ime, što bi značilo kako inače samo prenose nečije rieči ili poruke. Drugi hvale svoje prijatelje kao stvarno poštene i na taj način relativiziraju poštenje kao takovo.
Inačica novogovora je i tako zvani eurogovor, koji je zaslužan za unošenje u jezik izričaja poput pravne države, društvene osjetljivosti ili europeizacije.
Sve u svemu, novogovor je izmišljeni pojam koji sjajno opisuje srž komunističke totalitarne prošlosti i politizpravne ljevičarske današnjice.