Pristranost (1)

3. lipnja 2018.


Izuzetno česta krivotvorba istine dogadja se na području medijskoga izticanja nekih osoba i zanemarivanja ili pak ocrnjivanja nekih drugih. Mediji su se tu baš našli na svojemu. Zavisno o razlogu neke ljude uzdižu u nebesa i sve u svezi s njima iztiču kao pozitivno, a za neke su rezervirane sam negativnosti.
Puno je takovih primjera. Izuzetno snažno sam to osjetio na vlastitoj koži. Čak je to bio osnovni razlog moga izlazka iz politike, nakon što sam dao golemi prinos uzpostavi i održanju Hrvatske na dubrovačkomu području. Moja uzpješna borba za obstanak Hrvatske posljedično je silno oštetila dubrovačke, ali i zagrebačke i ostale Jugoslavene u Hrvatskoj, a oni su mi se kroz medije, koje su držali pod kontrolom, i onda kao i danas, osvetili kroz krajnje neistinite prikaze moje osobe, a zatim kroz složno i podpuno prešućivanje moje uloge u borbi za obstanak Hrvatske. O tomu sam dosta napisao u mojoj knjigi Prinos hrvatskoj dobrobiti, pa ovdje to nije potrebito ponavljati.
Moj slučaj je jedinstven baš po tomu što je, nakon početnih pokušaja ocrnjivanja, koji nisu dali očekivane rezultate, jer na njih nisam reagirao, na meni primienjena taktika zanemarivanja, omalovažavanja i brisanja iz poviesti, što se pokazalo izuzetno uzpješnim. Tomu sam na odredjeni način pomognuo i ja sam, jer nisam osoba kojoj je stalo do izticanja i u politiku sam se bio uključio samo zbog davanja svoga prinosa, a ne zbog ostvarenja  poznatosti i popularnosti.
Primjena takove taktike inače ne daje rezultat, kad su u pitanju nepoćudne osobe, kojima je stalo do vlastite medijske promičbe i vole biti popularni. Takove osobe u svakomu medijskom spominjanju vide mogućnost daljnjega izticanja svoje osobe po formuli „Neka se za mene čuje, pa makar i dobro“[1].
Takov je na primjer sadanji slučaj američkoga predsjednika, kojega su mediji uzeli na zub, jer se drznuo govoriti istinu i držati se svojih obećanja. Upravo na njemu se pokazuje sva moć i licumjerje najutjecajnijih medija u većini država u svietu. Ti tako zvani mainstream mediji dočekuju na nož svaku njegovu rečenicu i svako njegovo djelo, uobće ne mareći jesu li te rečenice točne ili netočne i jesu li ta djela pozitivna ili negativna. Tako se dogodilo nešto doista nezabilježeno u poviesti. Najutjecajniji čovjek na svietu u isto vrieme je u glavnim svjetskim medijima silno omrznut i označen je kao osoba koju treba eliminirati. Na žalost onih koji te medije vode ili pak stoje u njihovoj pozadini, ostvarenje namjere eliminiranja Donalda Johna Trumpa s mjesta predsjednika USA, pokazuje se izuzetno težkim, jer se radi o čelniku vodeće svjetske vojne i gospodarske sile, koji je uz to i miliardaš, a u današnje doba, zahvaljujući Medjumrežju, čuje se kao protuteža ne samo njegov glas, što on ostvaruje preko Twitera, nego i glas golemoga broja njegovih pristaša. Što je za Trupove protivnike najgore, pokazalo se kako on u stvari uživa u medijskim podmetanjima, jer ona samo povećavaju količinu pisanja o njemu.
Upravo suprotan primjer bio je Trumpov predhodnik Barack Hussein Obama, kojega su mainstream mediji upravo obožavali i sve u svezi s njim prikazivali ružičastim, pa je tako, ni kriv ni dužan čak dobio i Nobelovu nagradu, vjerojatno jedinu u poviesti tih nagrada za koju se ne zna razlog njezine dodjele! Uzrok tomu je bila Husseinova tako zvana politička izpravnost, koja se čak fizički ogledavala u činjenici što je on rasni mješanac, koji posebice iztiče afrički dio svoje osobe, a to je u današnje doba samo po sebi pozitivna osobina i dio je pokreta koji promiče političku izpravnost.
Dokle seže kreiranje i forsiranje lažnih ili krivih percepcija odnosno pokušaji pretvaranja mana u vrline može se vidjeti iz dva hrvatska primjera.
Prvi primjer je čovjek koji se zahvaljujući svojoj golemoj ambiciji, koja je obrnuto proporcionalna njegovim mogućnostima, i činjenici što je liečnik, a hrvatski predsjednik je obožavao okruživati se s liečnicima, ukrcao u treću po redu hrvatsku vladu kao ministar zadužen za humanitarne poslove, a zatim se prvom prigodom ugurao na mjesto ministra vanjskih poslova, što je bio poseban absurd, jer je za takovo mjesto bio upravo krajnje neprikladan zbog svoga skromnoga izgleda, uzpavljujućega i nesigurnoga govora, te ne osobite bistrine. U stvari kao čovjeka koji će Hrvatsku predstavljati u svietu izabrali su ga baš novinari, jer su u nebo uzdizali i pratili svaki njegov pokret i svaku njegovu rieč, te ga stali proglašavati najpopularnijim hrvatskim političarom, odmah nakon što je bio uključen u vladu. Ako su se tada prikriveni protuhrvatski mediji na taj način željeli narugati Hrvatskoj i Hrvatima, zasigurno su i u ovomu i u sliedećemu primjeru izuzetno uzpjeli.
Nesretni ministar je pak tu medijsku podvalu shvatio ozbiljno i nakon Predsjednikove smrti pokušao se čak ugurati na izpražnjeno predsjedničko mjesto. Ti lažne medijske prikazi i ankete nisu prevarile samo njega, nego i najjaču hrvatsku stranku HDZ, koja ga je iztaknula kao svoga pristupnika. Birači su pak pokazali kako ih medijsko prikazivanje nije privuklo k njemu i on se nije uzpio izboriti ni za drugi krug glasovanja, a kamoli za mjesto predsjednika države. Na taj način je sudjelovao u organiziranom rušenju HDZ-a i dovodjenju jugoslavenskih komunista na vlast. Izborni poraz nije ga osviestio, nego je nakon izbora pokušao osnovati stranku pod nazivom Demokratski centar, što bi se na hrvatski dalo prevesti kao Demokratsko srjedište.  Na taj način je sebe i one koje je okupio oko sebe uz pomoć medijski podržane informacijske inercije pokušao svrstati negdje na pola puta izmedju jugoslavenskih komunista i hrvatskih demokrata. Ubrzo je ta njegova stranka propala, a donedavni ministar se pokušao prebaciti u poslovne ljude, odlučivši se za bavljenje lobiranjem. I taj njegov pokušaj neslavno je propao, uz epizodu lobiranja kroz večernju šetnju grobljem, koja će ostati zabilježena kao krajnje tragikomična.
Medijski  izbor spomenutoga ministra za najpopularniju osobu medju političarima je kao podvala možda čak i nadmašen s izborom čovjeka s govornom manom za guvernera Hrvatske narodne banke, a zatim ni manje ni više nego – za komunikatora godine! Taj izbor za najboljeg komunikatora bio je vjerojatno najsmješnija novinarska podvala od kad postoji Hrvatska. To bi se dalo uzporediti s proglašenjem najboljim pjevačem čovjeka koji je bez sluha ili pak najbržim trkačem čovjeka težkog stotinu i osamdeset kilograma, koji jedva hoda.
Primjera sličnih navedenima ima, na žalost, još podosta i mogu se naći i u Hrvatskoj i u cielomu svietu.
Premda medijska krivotvorenja činjenica i istine, na različitim područjima nisu nekakova tajna sama po sebi, misteriozan je tek složni izbor osoba koje će se prikazivati u inverznomu svjetlu. Dok je na neki način razumljiv izbor lažnih negativaca, jer se u pravilu tu radi o udaranju na političke odnosno svjetonazorne protivnike, puno teže je shvatljiv izbor lažnih veličina, jer uviek je moguće pronaći osobe, čije je djelovanje politički izpravno, a uz to, referirajući se na iznesene primjere, nemaju govornu manu i pristojnoga su izgleda. Jedino objašnjenje je u izuzetnoj mržnji usmjerenoj protiv obstanka Hrvatske u kojoj se zaboravlja na rafiniranost i prikrivenost.
Izvrtanje činjenica i istine nije nekakov medijski izum, nego je duboko ukorienjeno u ljudima, koji u pravilu nisu toga sviestni. Ipak pošteno je barem u nekoliko rečenica medije osloboditi obće odgovornosti za širenje neistina i stvaranje krivih slika,  i  spomenuti ustaljene lažne stereotipe, koji se provlače kroz ljudske generacije.

Nastavak


[1] Ta se misao pripisuje američkoj glumici Marylin Monroe i pokazatelj je netočnosti stereotipa o plavkama.