Pristranost (2)
Tako se lošim drži čovjeka, koji dobronamjerno upozorava debeloga prijatelja ili poznanika, kako bi trebao smanjiti svoje obroke, a dobar čovjek je onaj koji debeloga poznanika ili prijatelja nudi s hranom, kako ovaj ne bi bio gladan.
Lošim čovjekom se drži onoga koji pijanca upozorava neka prestane piti, jer mu je to loše i opasno za zdravlje, a dobar je čovjek onaj koji pijancu nudi piće, jer je primietio njegovu žedj za alkoholom.
Kao na lošega čovjeka gleda se na onoga koji pušača upozorava kako je pušiti štetno, prvenstveno za njegovo, ali i za zdravlje njegovih bližnjih. Ne samo u očima pušaća, nego čak i većine nepušača dobrim čovjekom se drži onaj koji „iz solidarnosti“ zapuši s pušačem. Sve u svemu, lošim se drži čovjeka koji upozori na nepravilnost, a dobrim čovjek koji na uočenu nepravilnost ne reagira ili je čak podržava
Ta u stvari lažna i pokvarena solidarnost je na neki način predhodnica političke izpravnosti. Ipak tu je prava istina svima jasno vidljiva, i kvalificiranje ljudi s tim u svezi dobrima ili lošima stvar je čiste pristranosti. S druge strane ima primjera koji ipak nisu tako jasni na prvi pogled. Tako se dobrim bratom drži onaj čovjek kojega vole djeca njegova brata, odnosno njegovi netjaci, a lošim bratom onaj kojega ne vole djeca njegova brata, odnosno njegovi netjaci, dok njegova djeca vole njegova brata. Ovo se vjerojatno može napisati na prihvatljiviji način, ali je i taj loš stil na neki način potvrda, kako se u ovomu slučaju lako može doći do krivih zaključaka. A istina je sliedeća. Ako čovjek podučava svoju djecu ljubavi prema dundu, onda će mu djeca voljeti brata, a ako pak o svojemu bratu govori loše, onda njegova djeca ne će voljeti svojega dunda. Prema tomu dobar čovjek bi po logici stvari onaj koji o svojemu bratu govori dobro i podučava svoju djecu ljubavi prema dundu, što je suprotnost uobičajene, a u početku navedene definicije ove „bratske“ priče.
Možda najobćenitiji i najčešći stereotip je u svezi s griehom kao takovim, a ukorienjen je u crkvi, što mi je pak kao vjerniku uviek smetalo, a smeta mi i danas.
Po tomu crkvenomu načelu svatko tko je griešio može svoj grieh izkajati i to osobito kroz mehanizam izpoviedi. Onda opet može griešiti, pa se izpovjediti, pa nastaviti griešiti, pa se izpovjediti i tako u krug, koji uviek završava s izpoviedi, nakon čega je čovjek čist od grieha. Objašnjenje se svodi na činjenicu što čovjek nije Bog nego samo čovjek, koji je po definiciji grješan.
Ako netko doista malo grieši, jer sliedi Božje zakone, i kad ga se pita je li griešio, odgovori kako nije, toliko koliko je toga svjestan, drži ga se oholim, a oholost je sama po sebi smrtni grieh. Čovjek se dakle treba ugledati u Boga, ali ako sliedi Božji primjer i nastoji ne griešiti, on je ohol i u biti je grješnik, možda još veći od onoga koji grieši redovito, i redovito se izpoviedajući pere svoje griehe. Dakle normalnije je i prihvatljivije griešiti i priznavati griehe nego ne griešiti! Ili postoji objašnjenje koje meni kao auktoru ove knjige nije poznato ili razumljivo.
Izokretanje činjenica o pojedincima često proizlazi iz čiste pristranosti ili pak nesklonosti. Ta se pojava najviše manifestira u svezi sa športom, ali i s drugim područjima javnoga nastupanja. Športski navijači često podpuno nekritički i zaljubljenički govore i pišu o svojim ljubimcima, a u tomu im pomažu i športski novinari, koji bi trebali biti objektivni u skladu s činjenicom kako su šport i športski rezultati u pravilu objektivni, točni i pravedni.
Objektivan športski promatrač ponekad ne može vjerovati svojim očima pročitavši izvješće o nekoj utakmici koju je gledao, jer osim rezultata sve ostalo znade biti napisano krajnje pristrano. Srećom, cielu stvar tu spašava rezultat, što je na području športa golema prednost koja silno sputava pristrane izvjestitelje.
Pristranost u športskim izvješćima se tako ograničuje na simpatične ili nesimpatične opise pojedinih športaša ili športskih momčadi, veličanje prosječnih i nalaženje nedostataka u nadprosječnim rezultatima. Slično športskomu, i na a umjetničkomu području profesionalni kritičari znaju neke prosječne glumce ili pjevače kovati u zviezde, a neke vrhunske domete zanemarivati ili omalovaživati. To uzprkos dometa športskih rezultata, ili pak razvidne vriednosti slikopisa, pjevačkih izvedbi ili slikarskih diela, izuzetno utječe na financijski rezultat, odnosno loši ili prosječni športaši, glumci ili pjevači mogu ponekad proći uzporedno financijski puno bolje od pravih športskih ili umjetničkih veličina.
Srećom športski rezultati i umjetnička djela koja dospiju do javnosti najbolje govore sami za sebe, i u pravilu su praćeni uzporedno primjerenim financijskim postignućima. Ovaj zaključak je točan ako je u pitanju samo pristranost koja proizlazi iz naklonosti izvjestitelja, ali ako pak športaša ili umjetnika na zub uzmu politizpravni novogovoraši, onda se takovima ne piše dobro. Takovih primjera sigurno ima, ali se o njima ne može ništa saznati, ako su se novogovoraški upravljači s medijima odlučili uporabiti svoje najjače oružje – zatajivanje postojanja pojedinca.
Blagih primjera izvrtanja činjenica u svezi sa športašima ima na pretek, poglavito kad su u pitanju momčadska natjecanja, poput nogometa. Pravi takov primjer ostao mi je u sjećanju nakon jedne nogometne utakmice. Pročitavši izvješće jednog novinara nisam se mogao načuditi njegovoj pristranosti. U veznomu redu jedne momčadi igrali su jedan pored drugoga dva igrača. Jedan od njih je imao 81% točnih dodavanja od ukupno 15, a pred kraj utakmice je bio zamienjen zbog izcrpljenosti. Drugi je imao 77% točnih dodavanja (4% manje od prvoga) od ukupno 60 (4 puta više od prvoga) i trčao je i borio se izuzetno uzpješno za svoju momčad do kraja utakmice. Pristrani novinar je kao osnovni i jedini kriterij za uzporedbu uzeo onih 81% i prvoga nogometaša je u svojemu izvješću ocienio daleko povoljnije od drugoga! Utakmicu sam gledao pa me novinarovo izvješće samo razljutilo i nasmijalo u isto vrieme. Oni koji su informaciju o utakmici primili samo preko spomenutoga izvješća, dobili su pogrješnu informaciju. Sustavno i stalno pogrješno prikazivanje jednoga igrača boljim, a drugoga gorim u pravilu rezultira s boljom prodajom na nogometnom tržištu prvoga u uzporedbi s drugim. Bolja prodaja znači odlazak u bolji klub, što u nastavku priče znači i postizanje boljih športskih rezultata, a to opet donosi bolju prodaju. Pitanje je radi li se u ovakovim slučajima samo o čistoj sklonosti, ili pak o korupciji.
Sve u svemu, i na športskom i na umjetničkomu području mediji daju svoj prinos izvrtanju činjenica i stvaranju pogrješnih slika i dojmova, ali se tu barem ne radi o protudržavnim radnjama.