Proslov
Ljudi se jako razlikuju po svojim sklonostima. Vjerojatno najveća skupina je onih koji izuzetno vole hranu, golemi broj voli alkohol, sklonost duhanu je široko razprostranjena, a sve šira skupina je onih koji su skloni drogama. Brojni su ljubitelji različitih vrsta glasbe, športova i rekreacijskih aktivnosti, izuzetno je puno ljubitelja slikopisa, čitatelja knjiga, obožavatelja likovne umjetnosti. Današnje generacije sve više svoga vremena provode u gledanju dalekovidničkih odašiljbi kao takovih. Od kad je svieta i vieka mužkarci su (u pravilu) okupirani sa ženama, a žene su (u pravilu) okupirane s načinima kako se svidjeti mužkarcima. Moglo bi se tako dugo nabrajati.
Nekim ljudima se kao nešto osobito vriedno svidja pravednost. Ne neka „nova pravednost“, koju je izmislio nekdašnji jadni predsjednik Hrvatske, nego pravednost kao takova.
Ta sklonost je izuzetno razširena. Premda vjerojatno nije toliko raširena kao sklonost prema hrani, piću ili drugom spolu, sigurno je draga golemomu broju ljudi. Inače ne bi bili toliko popularni slikopisi, knjige i dalekovidničke serije u kojima pravednost pobjedjuje. I športski rezultati su u golemoj većini pravedni i to ljudi vole. Ipak, vrlo vjerojatno su puno manje brojni oni koji izostanak pravednosti uočavaju i tamo, gdje to nije vidljivo na prvi pogled.
Na žalost, nepravdi je puno više nevidljivo, nego što je vidljivo. Razlog tomu je u namjerno ili nenamjerno krivom prikazivanju ljudi i dogadjaja. Za to su u današnje doba „najzaslužniji“ mediji. Ali ne male „zasluge“ imaju i političari, vlastodržci, pa i povjestničari i književnici. Svi zajedno, iz različitih pobuda i interesa, dogodjaje i ljude često prikazuju u izkrivljenomu svietlu, a javnost to uglavnom prihvaća.
Takove percepcijske metamorfoze su u svojoj biti nepravedne, a vrlo često su i pogubne, jer ljude krivo usmjeravaju, a posebice su bile i ostale intenzivne u samovlastnim državama, jer je tamo cenzura praktički službeni dio vladajuće procedure.
Kako su cenzori ipak samo ljudi, ponekad im se znaju dogoditi „propusti!“, pa neke teme i informacije u svevlasti ipak dopru do šire javnosti. U današnje doba takovih je propusta u svevlastnim državama sigurno više nego nekada, za vrieme dok nije postojalo Medjumrežje i širenje informacija je bilo u svevlastnim državama u podpunosti u rukama režimskih medija, jer drugim vrstama medija nije bilo dopušteno djelovanje.
Za vrieme svevlastne komunističke Jugoslavije cenzorski propusti su bili riedki, ali ih je bilo i kad bi se dogodili bili su pravo osvježenje u pravilu pritajenim protivnicima režima. Takov je slučaj bio s crtićem Calimero. Jugoslavenska cenzura je dugo vremena tolerirala prikazivanje toga crtića i na taj način je dopustila glavnomu junaku piliću Calimeru odkrivanje nepravdi i uzvikivanje „To je nepravda“. Tadanji cenzori su crtić vjerojatno propustili, misleći kako je namienjen dječici, ne shvaćajući njegovu bit i ne primietivši prikrivenu opasnost za režim. A možda je medju tadanjim cenzorima bilo i onih koji su stvar shvatili, ali su je namjerno propustili napravivši se blesavima, pa su tada prikriveni pravdoljubci tako mogli, barem gledajući taj kratki crtić, zadovoljavati svoju protimbu nepravdi, koja je bila ukorienjena u režimu.
Nametanje izkrivljenih pogleda na podpuno jasne stvari inače je osnovni uzrok i generator nepravdi. O toj pojavi djeca prvi put mogu čuti pročitavši priču Carevo novo ruho Hansa Christiana Andersena. Kad je pročitaju ili čuju, u pravilu im uobće nije jasna i procjenjuju je glupom i bez ikakova smisla. Pa kako je uobće moguće vidjeti na nekomu odielo, ako je on gol. Tek s vremenom, nakon što odrastu neki ljudi dodju do spoznaje kako je to jedna od najgenialnijih priča svih vremena. Andersen je preko nje poslao poruku ljudima o tomu kako često nisu uobće sviestni koliko je njihova percepcija i njihovo mišljenje o nekim stvarima duboko nesamostalno. Danski književnik je svoju sjajnu poruku umotao u dječju priču vrlo vjerojatno iz dva razloga. Priče za djecu se drže neozbiljnima i u njima se ne traže neke duboke poruke, pa zbog toga lakše pronadju svoj put do publike, jer ih cenzura u pravilu drži neopasnima. Cenzura je bila oružje u rukama vlastodržaca i u Andersenovo doba. Drugi vjerojatni Andersenov razlog slanja poruke kroz bajku namienjenu djeci je baš podpora očuvanja nezavisnosti i čistoće mišljenja, što je izraženo baš kod djece. Ako se želi s odredjenom porukom utjecati na čovjeka, onda je to najbolje učiniti u njegovomu djetinjstvu.
Andersen je tu napravio pravu logičku vratolomiju. Razvidno se boreći protiv pojave pranja mozga, sa svojom je pričom pokušao oprati samo pranje!
U vrjemenima kad su komunikacijske metode i sredstva bili zanemarivi u uzporedbi s današnjima, nametanje mišljenja slabijima od strane jačih bilo je i lako i težko. Bilo je lako jer slabiji nisu imali mogućnosti čuti informacije iz drugih i različitih izvora, ali je bilo težko, jer je na razpolaganju jakima bio uglavnom njihov glas ili glasovi njima prvih podredjenih, koji su mogli širiti njihove istine, a u tomu širenju se vrlo često gubila osnovna poruka.
U današnje doba silno razvijenih komunikacija na prvi pogled se čini izuzetno težkim nametnuti ljudima bilo kakove istine. Uostalom to je bio jedan od ključnih razloga za pad komunističkoga totalitarizma u većini donedavnih država okupljenih oko Rusije.
Na žalost i ovdje se ta prednost u isto vrieme pokazuje kao mana. Mediji su se okupili oko Medjumrežja ili su se integrirali u Medjumrežje, a sve zajedno je iznjedrilo mogućnost kontrole.
Vrieme pada komunističkih režima je koincidiralo s pojavom i razvitkom Medjumrežja. To prielazno razdoblje se na svjetskoj razini može karakterizirati kao izuzetno svietlo i slobodno. Na žalost trajalo je pogubno kratko. Usliedio je trend okrupnjavanja i monopoliziranja svjetskih sustava informacija.
Monopolizacija se u pravilu na svim područjima pokazivala pogubnom. Zbog toga su i uzpostavljene neke metode njezinoga ograničavanja.
Monopol na informacije i na širenje informacija je nesumnjivo najpogubniji od svega. Dokaz tomu je i obstanak komunizma u najbrojnijoj svjetskoj državi Kini.
Kineski komunisti su se sjajno snašli prihvativši bitne elemente djelovanja slobodnoga svjetskoga tržišta, što je omogućilo nagli porast materialnoga standarda pučanstva. Do tada gladnom ljudskom množtvu na taj način je bačena mastna kost koju su oni stali glodati, pa jednostavno nisu imali vrjemena za razmišljanje o slobodi. Dok su se ljudi oslobadjali gladi, komunisti su se bavili s načinima primjene kontrole nad u medjuvremenu silno poboljšanim metodama komuniciranja. U njihovim rukama su se od nekdašnjih grubih našla današnja sjajna nova sredstva za širenje vlastitih istina.
Današnji Kinezi su se tako našli izloženima novomu, daleko sofisticiranijemu pranju mozga u uzporedbi s vremenima kulturne revolucije Mao Zedonga.
U isto vrieme na svjetskoj razini došlo je do uzpostave paradoxalnoga trenda. Tako zvani slobodni sviet je ubrzano počeo prihvaćati komunističke svevlastne metode, suprotno od vrjemena od prije samo tridesetak godina, kad su se komunistički svevlastni sustavi lomili pod utjecajem slobodarskih ideja koje su stizale iz slobodnih država!
Ipak za nadati se je kako će se ovaj trend opet okrenuti, kad se stvori kritično množtvo ljudi kojima je stalo do slobode mišljenja. Pokreti u tomu smjeru su već jasno zamjetljivi.
Ova knjiga bavi se s primjerima opazbenih preobrazbi na različitim područjima života.
Knjiga će postupno biti objavljena na Medjumrežju, koje je za neke auktore, poput mene, jedino mjesto i način za objavu do kraja nezavisnih mišljenja i pogleda na sviet. U stvari radi se o fenomenalnom napredku u tomu smislu. U cieloj poviesti do prije dvadesetak godina takovih mogućnosti jednostavno nije bilo i zbog toga posve sigurno silno množtvo različitih sjajnih i originalnih mišljenja nikad nije našlo put do širega čitateljskoga kruga, u stvari i do čitatelja kao takovih. Neka napisana djela zbog toga su u medjuvremenu izgubljena, a neke sjajne misli nikad nisu bile ni zapisane, jer je okoliš bio obeshrabrujući.
Svi pisci, umjetnici i izumitelji su kroz poviest u pravilu morali imati bogate i utjecajne zaštitnike, kako bi njihova djela preživjela. A to znači kako su praktički sva velika djela u biti prošla kroz neku vrstu cenzure, a veliki auktori su morali prihvatiti odredjena pravila koja su im nametali njihovi zaštitnici.
Trenutno živimo u vremenu kad pojedinci čisto tehnički imaju prigodu iznieti svoja mišljenja i svoje ideje „urbi et orbi“. Na žalost, na vedromu nebu te tehničke slobode pojavljuju se sve veći oblaci. Iznošenje istine opet postaje svojevrstnim griehom.
Činjenica kako odredjeni auktor kao jedinu mogućnost iznošenja svojih misli ima na razpolaganju samo Medjumrežje u najobćenitijemu smislu, govori sama za sebe, jer inače brojni auktori u pravilu relativno lako nalaze za svoja djela brojne sponzore. U tomu je osnovni preduvjet samo prihvaćanje načela tako zvane političke korektnosti. Ako taj preduvjet nije izpunjen auktor je unapried osudjen na izolaciju.
Knjiga se koliko god je više moguće bavi s pojavama na obće svjetskoj razini, ali je bilo šteta preskočiti uočene neprimjerene i krive pojave u bližem okolišu, odnosno stvari koje su povezane s mojom domovinom i s mojim rodnim gradom. Čovjek ipak najbolje poznaje ono što je imao prigodu vidjeti iz neposredne blizine, a s još većom preciznošću je u stanju opisati ono u čemu je sudjelovao ili je osjetio na vlastitoj koži.
Naslov Percepcijske metamorfoze je povezan s idejom o pisanju ove knjige od samoga početka. U stvari knjiga je nastala iz toga naslova Naslovi Odkrivanje istine, Obrana istine, Izgubljena istina, Zalutala istina, Prikrivanje istine, Lutanja oko istine, Izvrtanje istine, Korigiranje razuma, Korekcija shvaćanja, Zatajivanje istine, Grieh istine, Grieh razuma, Potiskivanje razuma, bili bi možda privlačniji mogućim čitateljima, a uz to bi zadržali dovoljnu točnost.