Tko je zanimljiv i što je zanimljivo
1. lipnja 2018.
Istina je ugrožena i krivotvori se i zbog činjenice što je pristup medijima dostupan uglavnom tako zvanim poznatim i slavnim osobama, počevši od glumaca, pjevača, športaša, ali i onih koji sami sebe kroz svoje vlastite interesne krugove uvrste u slavne i poznate, a to su novinari i političari.
Ova u biti raznorodna skupina, koju povezuje sklonost prema samoizticanju, bez uztručavanja iznosi svoje stavove baš o svemu, ne mareći uobće o tomu što za donošenje sudova i ocjena o većini stvari u pravilu nije kvalificirana. Sve većoj razširenosti ove pojave svoj veliki prinos daju miliuni tako zvanih običnih ljudi kojima je rieč ili mišljenje neke medijski poznate osobe jedino što ih zanima. Većinu ljudi ne zanima sadržaj nego omot informacije. Ako uz informaciju nije povezano mišljenje netkoga tko je poznat, onda informacija nema težinu i nije uobće zanimljiva.
U medijskomu prostoru tako u podpunosti dominiraju ambiciozni nestručnjaci, a riedka su mjesta gdje se može čuti rieč i mišljenje vrhunskih stručnjaka, graditelja i stvaratelja.
Zanimljiva je obsjednutost s mišljenjima pravnika, što je čisti absurd, jer se pravnici medjusobno neprestance spore i natječu, pri tomu o istomu pitanju izražavajući različita ili suprotna mišljenja. To bi ih trebalo diskvalificirati i ljudi bi logički trebali izbjegavati pratiti njihova mišljenja, ali snaga medija i tu pobjedjuje, pa se tako neprestano prate procjene i ocjene ljudi koji su se iztaknuli kao krajnje nesigurni procjenitelji! Uz poznatnjake i pravnike ljudima su još zanimljivi samo liečnici, čije se, na primjer, mišljenje o nekomu lieku daleko više traži nego mišljenje izumitelja toga lieka! U stvari malo koga uobće zanimaju izumitelji Ljudi sve izume, na svim područjima uzimaju kao nešto što imaju pravo rabiti za sebe, kao samu po sebi razumljivu činjenicu, pri tomu ne osjećajući ni najmanju zahvalnost prema izumiteljima niti ih uobće zanimaju imena izumitelja. Isto tako ljudi uobičajeno s podcjenjivanjem govore o prehranbenim veleobrtničkim proizvodima, koje kupuju u trgovinama, u pravilu po nizkim cienama, a s divljenjem govore o jelima u restaurantima, poglavito onima medijski razvikanima. U skupa jela nesigurne čistoće i upitne kakvoće rado ulažu i više novaca nego što se od njih traži, a s podcjenjivanjem u samoposlugama u svoje košare ubacuju jeftine prehrambene proizvode, koji su u pravilu nedostižno ukusniji i prošli su rigorozne kontrole.
Restauranti, osobito oni čuveniji i skuplji, inače su poseban fenomen. Ljudi u njih odlaze ne samo kako bi zadovoljili svoj prehranbeni nagon, nego i kako bi osjetili svojevrstnu nadmoć prema onima koji im tamo kuhaju i poslužuju ih. Restauranti su mjesta gdje se u biti mogu barem kratko i privremeno kupiti sluge, i osjetiti odnos sluge i gospodara. Pri tomu taj svoj kratkotrajno nadmoćni položaj mogu osjetiti oni koji su u svojemu životu prisiljeni raditi inferiorne poslove, u kojima poslušno sliede naloge sebi nadredjenih. Za vrieme objeda ili večere u restaurantu zbiva se čarolija u kojoj se oni nalaze u nadredjenomu položaju. Na kraju pri plaćanju uobičajeno napojnicama nagradjuju svoje poslužitelje, na taj način još jedan put uporabivši prigodu za izticanje svoga trenutačnoga superiornoga položaja, ali i iz izkrene podsvjestne zahvalnosti na vremenu u kojemu su imali mogućnost osjećati se nadmoćno. Kako svako pravilo ima izuzetke, bude slučajeva kad se napojnice daju zbog doista izkrenoga zadovoljstva s obrokom. Još jedan uzrok popularnosti poznatih i skupih restauranata je i vjerojatnost susreta s nekim poznatnjakom višega ili nižega razreda, a kad se to i dogodi, poraste i razina zadovoljstva s hranom, a posljedično i visina napojnice.
U današnje doba sam odlazak u restaurant postao je neka vrsta obreda koji nadomješta odlazak na misu, ili ga pak nadopunjuje, kad se radi o nedjeljnoj misi nakon koje vjernici, zajedno s ateistima složno pune restaurante i tamo se predaju u ruke svojim poslužiteljima koji im serviraju jelo.
Sudeći po onomu što se svakodnevno odnosno stalno ljudima servira na području viesti o aktualnim dogodjajima, cjelokupna slika svieta je dosta mračna. Dominiraju viesti o aferama, ratovima, gladi, bolestima, nesrećama, zastranama svake vrste. Puno manje se može čuti ili pročitati o napredku, plemenitosti, tehničkim i drugim postignućima. Na taj način se u ljudima njeguje pesimizam, što je absurdno, jer bi u obćem interesu, odnosno u interesu baš svih različitih ljudskih skupina, bez obzira na njihovu orientaciju, bilo njegovanje optimizma.
U svietu u kojemu dominiraju mediji prodaja viesti je ključna, a pokazalo se kako se loše viesti daleko bolje prodaju od dobrih. U svemu grieh medija postoji i velik je, ali je još veći grieh onih koji kupuju novine, slušaju krugoval, gledaju dalekovidnicu i prebiru po Medjumrežju, a to je većina čovječanstva. Ljudi jednostavno više vole čitati i slušati o lošim nego o pozitivnim dogodjajima, a pohlepni mediji samo sliede prevladavajuće želje.
Od vremena gladiatorskih borbi u Rimskomu carstvu pa do danas pokazuje se kako su tudje tragedije, krv i stradanja velikom broju ljudi izuzetno privlačne. Vrlo vjerojatno baš stoga što tudje nevolje na neki način jače iztiču ugodnost situacije onih koji nevoljama nisu zahvaćeni. Taj osjećaj se nalazi i u korienu zasigurno znatnoga diela solidarnosti i pomoći. Zbog toga medijski lov za nevoljama u biti i nije negativan, jer oni kojima je pomoć i solidarnost potrebita zasigurno nemaju razloga analizirati motive onih koji su im priteknuli u pomoć.
Svjetska svakodnevnica je nesumnjivo svjetlija od pesimistički filtrirane medijske slike, ali ta krivotvorba istine u ovomu slučaju eto ima i odredjene pozitivne posljedice na području solidarnosti i pomoći.