Zamjena uloga (2)
Za suprotstaviti se svakoj agresiji, pa i agresiji JNA na Hrvatsku na području nekdanje dubrovačke obćine, potrebito je posjedovati ozbiljnu dozu hrabrosti. Toga je u to doba na dubrovačkomu području bilo upravo dostatno za očuvanje hrvatske slobode. Ta činjenica je sama po sebi izuzetno velika, pa je uz nju svaki pridjevak, junački ili kukavički, u stvari bezznačajan.
Možda će ondanju dubrovačku hrabrost neki shvatiti tek kad ovo pročitaju, ali ti će biti riedki, jer sve što sam napisao i što ću napisati spada u politički nepodobno štivo kojemu se pristup sustavno spriečava, a ne bi bilo neočekivano kad bi u budućnosti došlo i do podpune blokade.
I u ono strašno doba Jugići i Titići u samom Dubrovniku i diljem Hrvatske pomagali su napadače odnosno JNA, na razne načine, pa se dubrovačka obćina morala boriti i s tim unutarnjim neprijateljima. Srećom, oni nisu pokazali neku hrabrost. U stvari bili su se u to doba zavukli u mišje rupe i djelovali su iz tih mišjih rupa toliko koliko su imali prostora i hrabrosti, a nedostajalo im je i jednoga i drugoga. Jugići i Titići razporedjeni po tadanjem dielu Hrvatske koji nije bio napadan, imali su bolje mogućnosti, premda im se ne može pripisati neko junačtvo. Ipak na sebe su bili preuzeli znatan dio podvala i napada na legalnu obranbenu jezgru dubrovačke obćine okupljenu oko mene kao predsjednika obćinske vlade i obćinskoga kriznoga stožera.
Nakon što je vodstvo JNA shvatilo koliko se duboko uvalilo u blato neutemeljene mržnje pa je povuklo svoje vojnike s područja dubrovačke obćine, hrvatski Jugići i Titići su pojačali svoju protuhrvatsku djelatnost, rabeći pri tomu prokušano oružje. A to je tajenje istine i širenje laži.
Kolika je širina i dubina izokretanja činjenica i istina može se vidjeti kroz analizu opisa dogodjaja iz vremena agresije JNA na dubrovačko područje. Kratki prikaz raznovrstnih manipulacija s istinom iz toga vrjemena, posebice je vjerodostojan, jer sam za tu razčlanbu, kao tadanji čelnik dubrovačke obćine, sigurno najmjerodavnija osoba. Osim toga sigurno je uvjerljivije i zanimljivije iznositi podatke u svezi nečega duboko doživljenoga, ma kako vriedna i duboka bila razmišljanja i zaključci u svojstvu promatrača.
Mržnja Jugića i Titića usmjerena prema meni, počela se snažno pokazivati dok sam još bio obćinski čelnik, a nastavila se i nakon što sam se povukao. U onomu prvomu dobu glavno oružje s kojim me se nastojalo eliminirati ili blokirati bile su laži i podvale, a pridruženo im je i tajenje i preskakanje izvješćivanja o svemu što je bilo sa mnom u svezi. Nakon mojega povlačenja ovo drugo sredstvo je postalo osnovno, premda laži i podvale nisu u podpunosti prestale. To je logično jer je nemoguće iznositi laži o osobi koju se nastoji učiniti nepostojećom. Laži u svezi s nekom osobom i zatajivanje postojanja te osobe se medjusobno izključuju.
Ne znam koliko je bilo ili ima primjera sličnih mojemu, jer je jednostavno o nečemu takovomu nemoguće bilo što saznati. Kako saznati nešto o nečemu, što se strogo taji i nastoji se izbrisati iz poviesti!
Na užas onih koji su me nastojali blokirati krenuo sam preko Medjumrežja iznositi istinu, a i ova knjiga je dio toga moga nastojanja. U nastavku ovoga poglavlja pokušat ću redom koji mi pada na pamet spomenuti i opisati vrste i načine izokretanja poviestnih istina i činjenica u svezi s dogodjajima na dubrovačkomu području.
Kroz medije se već od 1992. počelo prikazivati u pozitivnomu svietlu bivše komuniste, a negativno se govori o onima koji nisu bili komunisti, najgore o onima koji su se izjasnili kao protivnici Jugoslavije, Tita i komunizma. Primjena te metode protegnula do današnjih dana, a kako se pokazala učinkovitim sredstvom u borbi protiv Hrvata i Hrvatske, nastavlja se s nesmanjenom intenzivnosti. Ako nisam prvi, onda sam sigurno medju prvima koji su tu pojavu uočili i o njoj progovorili, s čime sam na sebe navukao dodatnu mržnju, laži i podvale.
Uglavnom, ako bi se sudilo samo po onomu što pišu i govore mediji koji su u rukama Jugića i Titića, a to je na žalost medijska glavnina, bivši komunisti ili sad već i njihovi potomci pokazali su golemu hrabrost u ratu, a nakon toga u miru su se pokazali vrhunskim gospodarstvenicima, znanstvenicima, profesorima, novinarima, marljivi su i pošteni radnici. Za nekomuniste, poglavito one koji su se pokazali protivnicima Jugoslavije, Tita i komunizma, rezervirani su suprotni opisi. Oni su nepošteni, lieni, nesposobni i nisu dali nikakov prinos obrani Hrvatske. Ovo posljednje je sigurno najodvratnija laž, jer se borcima za Hrvatsku prikazuju oni koji je mrze, a oni koji je vole se prikazuju protivnicima hrvatske države.
Nakon ovih obćenitih razmatranja, koja su u svojoj biti samo još jedan pogled na već ranije nabrojene pojave, zgodno je iznieti neke konkretne primjere izvrtanja činjenica, ne samo jer se na taj način razodkrivaju i iznose stvari koje su nepoznate ili su slabo poznate, nego i iz razloga što čitanje čine zanimljivijima. Ova knjiga nije napisana kako bi čitatelj čitanja odustane zbog nezanimljivog i nedinamičnoga načina pisanja. Konkretni primjeri nesumnjivo povećavaju zanimljivost.
Kad mediji u rukama Jugića i Titića spominju jugoslavensku agresiju rado je opisuju kao „Srbočetnički“ napad! Takova kvalifikacija ne rabi se samo kad je u pitanju dubrovačko, nego i sva druga hrvatska područja, koja su bila izložena agresiji. Na taj način Jugoljubci izbjegavaju spominjanje Jugoslavije u negativnom svietlu. Ljudi u pravilu u takovim opisima ne vide težku logičku vratolomiju, a iz spomenutoga izričaja bi se moglo zaključiti kako su se Srbi i Četnici bili udružili u agresiji na Hrvatsku! A četnici su Srbi, odnosno Srbi su četnici, barem njihov značajan dio.
Da su nas barem tada bili napali samo četnici! Porazili bismo ih i otjerali bez velikih težkoća. Na žalost devedeset devet posto napadača bili su Jugoslaveni odnosno njihova vojska sa zviezdama petokrakama na kapama. Petokrake u drugom svjetskom ratu nisu bile znak četnika, nego partizana, koji su se nakon završetka rata prometnuli u Jugoslavensku narodnu armiju, čiji su vojnici i častnici na kapama zadržali zvijezde petokrake. Dakle, ako se povežemo na drugi svjetski rat, napali su nas nasljednici tadanjih partizana, a ne tadanjih četnika, a to je za nas koji smo nastojali ostvariti i obraniti Hrvatsku na dubrovačkomu području bio golem problem. Nisu nas bili napali četnici, nego silno naoružana jugoslavenska vojska koja je uz Srbe uključivala i Crnogorce, ali i Makedonce i Slovence i muslimane, i one koji su po podrietlu bili Hrvati, pa ma koliko malo toga bili sviestni. Dakle, označba agresora na Hrvatsku bilo kakovim drugim imenom osim jugoslavenskim, težko je falsificiranje poviesti. Agresiju je izplanirala i realizirala Jugoslavenska vojska i bilo kakove drugčije kvalifikacije su jednostavno neistinite!
Kako bi se smanjila mogućnost povezivanja Jugoslavije s napadom na hrvatski jug, kao glavni napadač s spominje Srbija, nešto manje Crna Gora, a Bosna i Hercegovina se uobće ne spominje kao država (tada republika) agresor. U stvari napale su nas zajednički sve istočne republike, i to izključivo s ozemlja Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Bosna i Hercegovina se kao agresor ne spominje ne samo kako bi se izbjeglo asociranje s Jugoslavijom, nego još više kako bi se čvrsto utemeljila toliko puta ponavljana laž, po kojoj je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu! A činjenica je kako su iz Bosne i Hercegovine krenuli napadi na Hrvatsku i to ne samo na području dubrovačke obćine, nego i na drugim graničnim područjima, poput na primjer Slavonskoga Broda ili Okučana.