Zamjena uloga (3)
Agresija na dubrovačko područje je učinjena s ozemlja Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a snažnu podporu je pružila današnja Srbija, a pomoći nije nedostajalo ni iz Makedonije, pa i iz Slovenije
Srbija nije izravno napala Hrvatsku na dubrovačkomu području jer Srbija jednostavno tu ne graniči s Hrvatskom. Dubrovačku obćinu, a i druge hrvatske obćine napadalo je puno Srbijanaca, ali i puno stanovnika Crne Gore, Bosne i Hercegovine, pa i Makedonije i Slovenije. Glavna im je zajednička značajka bila jugoslavenstvo, jer osnovni cilj napada je bilo očuvanje Jugoslavije. Tako je ministru jugoslavenske obrane (u stvari agresije) majka bila hrvatskoga podrietla. Njegov zamjenik je bio po podrietlu Slovenac, zapovjednik Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva bio je podrietlom Hrvat, a neko vrieme je zapovjednik obsade Vukovara bio po narodnosti Makedonac. Njemu je taj dio kariere u kasnije Makedoniji vjerojatno povećao sveukupni ugled, jer je bio izabran za makedonskoga ministra obrane!
Kad se u opisima dogodjaja ipak ne može izbjeći spominjanje tadanje dubrovačke obćine, kao jedini čelnik se navodi tako zvani „ratni gradonačelnik“, pa se može dobiti dojam kako je takova osoba u tom svojstvu bila izabrana ili imenovana. A naslov „ratni gradonačelnik“ je izmišljen naslov koji nije službeno postojao i tako novinari nazivaju tadanjega predsjednika obćinske skupštine, koji je nakon prvih višestranačkih skupštinskih izbora bio u tom svojstvu izabran 1990. godine, znači oko godinu i pol dana prije agresije. Po nasliedjenim pravilima u protokolarnom smislu bio je i gradonačelnik Dubrovnika. Kad je bilo u pitanju stvarno upravljanje dubrovačkom obćinom i Gradom, onda je taj posao obavljao tadanji predsjednik obćinske vlade odnosno tadanjega obćinskoga izvršnoga vieća. Ta činjenica ne odgovara falsifikatorima toga diela poviesti, jer bi im onda bilo teže zatajiti tadanje moje djelovanje. Zbog toga uporno spominju i ponavljaju taj izkonstruirani izraz „ratni gradonačelnik“.
Inače se uporno spominje napad na Dubrovnik umjesto na obćinu Dubrovnik, pa se na taj način umanjuje širina i veličina napada, a uz put se, namjerno stvara zabuna kod neupućenih, koji bi mogli zaključiti kako je tad bio napadnut samo grad, a njegova okolica je bila ostala poštedjena.
Dubrovačka obćina se pak u pravilu spominje u kontekstu 1991. godine, s čime se opet namjerno stvara krivi dojam, kako je obćina bila nekakova struktura formirana upravo u vrieme napada JNA. Istina je kako su dubrovačka obćinska skupština i Izvršno vijeće, kao obćinska vlada, izabrani ne 1991. godine nego 1990. godine i bili aktivni do 1993, dakle trajali su i u miru i za vrieme agresije. Na neki način ti se pokušaji namjerne krivotvorbe činjenica dogadjaju i na razini države, a sve u nastojanju kako bi se zaboravila 1990. godina. Zašto se 1990. godina nastoji baciti u zaborav?
Te 1990. godine se pokazalo kako je 45 godina jugoslavenske komunističke indoktrinacije nije Hrvatima pomutilo mozak, pa su u većini svoje glasove dali hrvatskim strankama, a Savez komunista je unatoč silnoj medijskoj podpori, bio poražen i morao je prieći u oporbu. To se dogodilo na razini većine obćina, medju kojima je bila i dubrovačka, a što je izuzetno bitno, i na državnoj razini. Doduše Savez komunista je dobio trećinu glasova što je pokazalo kako su desetljeća pranja mozga ipak rezultirala odredjenim uzpjehom, jer je samih komunista u biračkom tielu bilo samo deset posto, pa ih je dakle poduprlo još dva puta toliko nekomunista.
Te činjenice same po sebi jesu po komuniste porazne i težke, ali to nije osnovni razlog izbjegavanja spominjanja 1990. godine. Jugići i Titići su, kad je Hrvatska već stvorena, nastojali barem skratiti vrieme u kojemu postoji, umjetno produžujući na taj način razdoblje postojanja komunističke Jugoslavije. To su, prievarom došavši privremeno na vlast 2000. godine, odmah i službeno utemeljili ukinuvši slavljenje 30. svibnja 1990. kao Dana Državnosti i Danom Državnosti proglasivši 25. lipnja, uz objašnjenje kako je na taj dan 1991. godine službeno proglašeno odcjepljenje od Jugoslavije.
Na prvi pogled ta odluka je bila logički utemeljena, ali samo na prvi pogled. Jer de facto je Hrvatska točno od prve sjednice prvoga višestranačkoga hrvatskoga sabora krenula putem nezavisnosti, a s tim putem su krenule i sve tadanje hrvatske obćine, u kojima su izbornu pobjedu ostvarile hrvatske stranke, pa je formalno proglašenje odcjepljenja bilo samo jedan u nizu koraka u tomu smjeru.
Jugićima i Titićima je slavljenje 30. svibnja kao Dana Državnosti bilo mrzko jer je to u stvari bila proslava njihovoga poraza. Prebacivanjem proslave na 25. lipnja postignuli su jedan njima možda još vrjedniji cilj. Produžili su trajanje Jugoslavije, a skratili trajanje Hrvatske za gotovo 13 mjeseci. Dugoročno gledano to nije neka golema korekcija, ali u vrieme uvodjenja bilo je to 10 posto. Protivnike Hrvatske veseli i svaki promil koji je na štetu Hrvatske. Osim toga moguće je kako su vjerovali, zbog same činjenice što su uzpjeli doći na vlast, kako će Hrvatska uzkoro propasti, pa je zgodno u poviesti je spominjati kao državu ili još vjerojatnije „tvorevinu“ koja je trajala kratko.
Kad smo već kod službenoga odcjepljenja od Jugoslavije, dubrovačka obćina je i tu prednjačila, odnosno prva je proglasila prestanak priznavanja Jugoslavije, odnosno priznavanje jedino Hrvatske kao svoje države. Deklaracija u tom smislu donesena je 4. travnja 1991., dakle gotovo tri mjeseca prije nego je isto učinjeno na hrvatskoj državnoj razini. Kao auktora deklaracije napadali su me u to doba sa svih strana, ali je ondanje napade kasnije zamienila podpuna šutnja o tomu dogodjaju. Na taj način se iz poviesti nastoji izbrisati taj za Jugiće i Titiće izuzetno neugodan poviestni detalj, a u isto vrieme je to u skladu s prešućivanjem i brisanjem iz poviesti jednoga za njih izuzetno neugodnoga čovjeka.
Zanimljiv je način medijskoga gledanja na generala Janka Bobetka. Njegovi glasni, pa čak i pretjerano glasni i uz put hvalisavi prohrvatski stavovi sigurno su za Jugiće i Titiće bili razočaravajući, ali je kod njih ipak prevagnula činjenica što je on bio jugoslavenski general, pa su stisnuli zube nekritički ga hvalili, jer su u tomu našli način tajenja činjenica i skrivanja od javnosti osoba stvarno zaslužnih za hrvatsku slobodu. Kad je već bilo neizbježno nekoga slaviti u svezi s obranom Hrvatske, onda je Bobetko bio za njih manje zlo u uzporedbi s Hrvatima neobterećenima s jugoslavenstvom.
Bobetkova uloga u obrani dubrovačkoga područja kuje se u zviezde, a svi ti slavopjevi su u biti neutemeljeni. Bobetko je došao u Dubrovnik nakon što su se tamo izbjeglice množtveno počele vraćati, jer je Dubrovnik već bio definitivno obranjen i čvrst.
Bobetku se pripisuje nekakovo tjeranje JNA s područja dubrovačke obćine, a u stvarnosti se JNA sama povukla sukladno predhodnomu dogovoru. Jugićima i Titićima se u ovomu slučaju pridružilo i čelničtvo nove obćine Konavle, koje je Bobetku „zbog uzpieha u protjerivanju jugoslavenske vojske – podignulo spomenik! Ti Konavljani su dobro znali istinu, ali su u podizanju spomenika Bobetku vidjeli mogućnost uklapanja u tadanju političku izpravnost i na taj način stjecanja za sebe politički pozitivnih bodova u medijima i medijski pripremljenoj javnosti.
Kad je kasnije prošlo vrieme nuždnosti slavljenja hrvatske obrane i nastupile su obtužbe Hrvata za tako zvane ratne zločine, Jugići i Titići su naglo prestali slaviti Bobetka i svrstali su ga, zajedno s Tudjmanom, medju zločince, pa bi mu vjerojatno bilo i sudjeno, ali je to spriečila njegova smrt.