Zamjena uloga (4)
Francuzki ministar Bernard Kouchner se, za razliku od Bobetka, spominje u relativno točnom kontekstu kad je u pitanju on sam, odnosno spominju se njegove zasluge za obstanak Dubrovnika u najkritičnijim trenutcima, ali i pokušaj nametanja jugoslavenske koncertne pomirbe, nešto kasnije. Medjutim ni njegovo djelovanje nije oslobodjeno lažnih prikaza, kad se radi o tomu tko je s dubrovačke strane s njime suradjivao, kad je bilo moguće uporabiti njegove usluge u hrvatsku korist, ili se pak kasnije suprotstavljao njegovom jugofilstvu. Premda je sve to liepo opisano u knjigi Prinos hrvatskoj dobrobiti, posebice u poglavljima Deus ex machina i Koncert, u javnosti se sustavno stvara lažna slika, pa tako u dubrovačkomu Glasu Grada pod naslovom Tko je spriečio Kouchnerovu koncertnu pomirbu Hrvata i Srba, izvjestni Mladen Jurković izjavljuje kako su to učinili Prosperov Novak i dubrovački kulturni radnici, kojima imena nije naveo! A prava je istina kako sam baš ja i jedino ja zaslužan za Kouchnerovo uvlačenje u obranu Dubrovnika, i kako sam se baš ja i jedino ja suprotstavio njegovom kasnijem pokušaju dovodjenja operne pjevačice iz Srbije na Novogodišnji koncert u Dubrovniku. Moja intervencija je bila izuzetno uzpješna pa je koncert sjajno poslužio pokazivanju dubrovačke patnje svietu, a izbjegnute su bilo kakove naznake jugoslavenske pomirbe.
Tako zvani Konvoj Libertas kojega sam spominjao izmedju ostaloga i po tomu što se u njegovim okvirima generirao pokušaj izdaje i predaje Dubrovnika, sada se, „nakon poviestnoga odmaka“ prikazuje kao svojevrstni najznačajniji organizam koji se borio i izborio za očuvanje hrvatskoga juga. Ta težka neistina se nadopunjuje s laži kako je sve što je za Dubrovnik učinio francuzki ministar Kouchner bilo plod aktivnosti Konvoja Libertas, a sam ministar je bio svojevrstni pridruženi član Konvoja! Tko pročita knjigu Prinos hrvatskoj dobrobiti vidjet će kako u stvari Kouchner i Konvoj nisu imali baš nikakove veze, ali svejedno oni koji danas uz pomoć spominjanja Konvoja nastoje uzvisiti svoju inače biednu ulogu u obrani od agresije JNA na dubrovačko područje, te svoje nepostojeće zasluge sustavno uveličavaju, a spominjanjem svoje povezanosti s Kouchnerom nastoje dobiti na uvjerljivosti. U tomu su nevjerojatno uporni, jer znaju kako puno puta ponovljena laž, na koncu postane službenom istinom.
Kad je u pitanju jugoslavenska agresija na hrvatski jug, omiljeno sredstvo krivotvoritelja poviesti su i nadnevci i razdoblja.
Tako se kao prvi nadnevak napada spominje 1. listopada 1991., a napadi su u Župi dubrovačkoj i u Konavlima na području Vitaljine bili započeli desetak dana ranije.
Najučinkovitijim se pokazalo silno naglašeno i često spominjanje šestoga prosinca 1991. pa se lako može pogrješno zaključiti kako je dubrovačko područje uglavnom bilo napadano i razarano samo toga dana. A JNA je s agresijom počela u rujnu 1991, i podpuno se povukla s dubrovačkoga područja u listopadu 1992., što znači kako je strašno ubijanje, ranjavanje i razaranje trajalo trinaest mjeseci. Svodeći to na jedan dan, Jugići i Titići u svojemu stilu lukavo skraćuju trajanje jugoslavenske agresije na hrvatski jug gotovo četiri stotine puta! Dubrovački Hrvati su svemu tomu junački odoljeli, i sveukupno sigurno ne zaslužuju nikakove kukavičke pridjevke. Medjutim, ima pretjerivanja i u drugomu smjeru. Neki borci za svoju bolju prošlost upiru se spominjati svoje junačtvo uz obvezne priče o nenaoružanosti I nepripremljenosti dubrovačke obćine za obranu. I tu stvari stoje drugčije
Oružja za obranu je bilo, premda nesumnjivo nedovoljno i neuzporedivo s količinom i
snagom oružja s kojim su razpolagali jugoslavenski vojnici. U nekim kritičnim razdobljima
bilo je znatno više oružja nego onih koji su se odzivali mobilizacijskim pozivima. A bilo
je i bježanja i ostavljanja oružja na obranbenim položajima ili bacanja oružja u more. O tomu
se ne govori i ne piše jer bi to bilo protiv interesa onih koji su kasnije izniknuli i prozvali se
braniteljima, na razne načine to dobro naplativši.
Takodjer se prema napisima i pričama može dobiti dojam kako su Dubrovačku obćinu branili
samoorganizirani dragovoljci, a ne snage, koje su organizirale legalne hrvatske obćinske
vlasti. Organizirana mobilizacija se tako prevodi u dragovoljstvo.
Omiljena je i česta uporaba rieči rat, umjesto agresija s napadačke i obrana od agresije s naše
hrvatske strane, s čime se takodjer uzpješno ublažuje zločinačka priroda jugoslavenskih
napada.
Kako bi se umanjila uloga tadanje hrvatske obćinske vlasti, sustavno se spominje
nepripremljenost za obranu, odnosno neočekivanje napada JNA. Premda je u obćinskoj vlasti
bilo osoba koje su obstruirale pripreme za obranu od možebitnoga napada, uzprkos tomu obavljene su maksimalno moguće pripreme. A ne treba zaboraviti kako vjerojatnost stvarnoga oružanog napada uz pomoć zrakoplova, topničtva, tenkova i ratnih brodova, blago rečeno, nije baš bila izrazito vjerojatna. Više se moglo očekivati, kako će Jugoslaveni pokušati eliminirati hrvatski orientirano obćinsko vodstvo, točnije rečeno šačicu ljudi koji su bezpričuvno nastojali uzpostaviti hrvatski suverenitet na krajnjem jugu Hrvatske. Vrlo riedki, poput mene, su uništavajući napad JNA iz svih razpoloživih oružja držali stvarno mogućim, jer to je, ruku na srce, bila prava ludost. Jugoslavenima je trebao biti interes održanje Jugoslavije a ne uništenje ozemlja na kojemu se ta u svietu priznata država nalazila. Uz to od hrvatskog vrhovničtva su dolazili jasni signali kako bi Hrvati bili zadovoljni i s konfederacijom. Napasti u takovoj situaciji Vukovar ili bilo koji dio Hrvatske bila je ludost, a napasti svjetski poznati Dubrovnik, bila je vrhunska ludost. Taj se napad mogao podpuno uzpješno završiti samo u slučaju trenutačne predaje vrha dubrovačke obćinske vlasti, što bi JNA omogućilo dovodjenje na vlast u Obćini nekih dubrovačkih Jugoslavena, kojih je bilo dostatno, a najlakše je bilo vratiti komuniste koji su na vlasti bili do nedavno, a izgubili su na izborima. Taj se scenarij nije ostvario vjerojatno iz straha od ustaša, čiju su nazočnost na dubrovačkom području izmislili i proglasili sami Jugoslaveni.
Unatoč opravdanim prognozama i špekulacijama kako do oružanog napada JNA ne će doći, sa svojim najbližim suradnicima sam činio sve što sam mogao kako bih dubrovačku obćinu pripremio za možebitni napad. Pri tomu sam u samoj Obćini, a i na razini hrvatske republičke vlasti nailazili na velike prepreke, što je detaljno opisano u Prinosu hrvatskoj dobrobiti. Kako sam u početku kao predsjednik obćinske vlade i član obćinskoga kriznoga stožera u djelovanju toga stožera uočio ozbiljne nedostatke, dao sam tadanjemu hrvatskomu ministru obrane u znak prosvjeda pismenu ostavku na članstvo u stožeru, što je sigurno bio ozbiljan prinos poboljšanju obranbenih priprema. Ta moja ostavka je koincidirala s novim službenim uztrojem obćinskih kriznih stožera po cieloj Hrvatskoj, pri čemu su predsjednici obćinskih vlada odnosno tadanjih obćinskih izvršnih vieća postali i predsjednicima kriznih stožera. Nisam se o tomu razpitivao i ne znam je li možda baš moja ostavka bila uzrokom takovog poteza. Možda jest.
S obranbenim pripremama smo krenuli, ako ne prvi, a onda sigurno medju prvima u Hrvatskoj. Prikupljanje novaca za kupovinu oružja pokrenuli smo krajnje prikriveno u jesen 1990., dakle tek tri mjeseca nakon što smo preuzeli vlast, a punu godinu dana prije nego smo bili napadnuti, što je jasan pokazatelj maksimalnog opreza i spremnosti na najgore.
U traženje, organizaciju i naoružavanje dragovoljačkih postrojbi u najvećoj mogućoj tajnosti
upustili smo se već od početka 1991., dakle šest mjeseci nakon preuzimanja vlasti i devet
mjeseci prije početka jugoslavenske agresije. Te dragovoljce smo uz dovodjenje
profesionalnoga pojačanja iz Zagreba, pretvorili u Zbor Narodne Garde tiekom svibnja 1991.,
dakle četiri mjeseca prije nego smo bili napadnuti.