Zamjena uloga (5)
Kad mi se ukazala prva prigoda za nabavu ozbiljne količine modernoga naoružanja, bez
oklievanja sam to dogovorio s dobavljačem, a uz posudbu novca u dubrovačkoj Atlantskoj
plovitbi. Na žalost dobavljač nije izpunio dogovor, jer su mu u Zagrebu na put stali
neslužbeni i službeni predstavnici hrvatske vlade!
Na nabavi oružja iz svih mogućih izvora radio sam svakodnevno, pa sam tako jednom
prigodom i osobno iz Ploča u Dubrovnik dovezao top, dvije težke strojnice i pripadajuće
streljivo.
Uočivši kako je nabava i dovoženje oružja za nas na krajnjem rubu Hrvatske silan problem
organizirali smo u jedinoj za to pogodnoj dubrovačkoj tvornici vlastitu proizvodnju bombi i
eksplozivnih naprava, a za taj posao nuždan eksploziv smo vadili s morskoga dna, kad smo
saznali kako ga tamo ima jako puno u bombama preostalima iz drugoga svjetskoga rata.
Cieli taj posao, počevši od vadjenja eksploziva iz mora do proizvodnje eksplozivnih naprava i
njihova skladištenja i dostave vojnicima bio je izuzetno opasan i u našim redovima je
rezultirao s prvom našom žrtvom, jer nam je, izpitujući svoj izum, poginuo inženjer koji je
projektirao ručnu bombu.
Na području stvaranja obranbenih vojnih snaga uz prikupljanje dragovoljaca i formiranje
prve postrojbe Zbora Narodne Garde, obavili smo i mobilizaciju pričuvnoga sastava
redarstvenika, te Teritorialne obrane.
Pripreme za možebitni napad nisu se zadržale samo na području formiranja oružanih
postrojbi nego smo intenzivno radili i na pripremi zaštite civilnoga pučanstva.
Tako smo se upustili u pregled i čišćenje skloništa, spremanje obćinske dokumentacije,
nabavu dodatnih zaliha hrane i opreme, čak i pogrebne.
Sam sam smislio njihov razpored i imenovao područne krizne stožere od Konavala do
Pelješca, sinkronizirao komunikaciju s njima i skrbio o njihovoj organizaciji i naoružavanju.
Bilo je još puno aktivnosti čije bi nabrajanje bilo zamorno, ali i iz ovoga iznesenoga je
svatkomu pametnomu čovjeku jasno kako se u vrhu dubrovačke obćine ne samo radilo na
pripremama za obranu od možebitnoga napada, nego se radilo izuzetno, krajnje intenzivno i
sigurno daleko iznad prosječno u uzporedbi s drugim krajevima Hrvatske.
Sviest o pogibeljnoj situaciji u kojoj smo se nalazili ogleda se i u činjenici što je u srpnju
1991. izbjegnuto svečano otvorenje Dubrovačkoga ljetnoga festivala, kako zbog izražavanja
solidarnosti s već napadnutim hrvatskim obćinama poput Vukovara, tako i zbog sviesti kako i
nama u Dubrovniku prieti velika opasnost, pa smo pokušali i s otvorenjem festivala, bez
vatrometa, slavlja i predstava, a s upaljenim sviećama poslati poruku svim krajevima u
Hrvatskoj, kako trebamo biti solidarni.
Takovo otvorenje Festivala bila je u biti još jedna od aktivnosti u obranbenim pripremama, a
osobno sam za to sigurno najviše zaslužan, odnosno, sve to je bila moja ideja koju sam
realizirao uz prietnju ostavkom. Zanimljivo je kako je spominjanje toga otvorenja Festivala, i
inače toga Festivala 1991. godine u cjelini kasnije postala tabu tema, pa se o njemu ništa ne
piše niti govori. I Festival održan 1990. godine, nakon hrvatske pobjede na izborima i
kojega je otvorio Franjo Tudjman, malo se spominje. Jugićima i Titićima to su težke
uzpomene na dane u kojima su se rušila njihova Potemkinova sela, koja su onda vriedno,
počevši od 1993., krenuli obnavljati.
Slično nabrojenim primjerima krivotvorenja ili zatajivanja dogodjaja, ne spominje se još dosta
tema iz toga doba. Na odredjeni način je ipak krajnje čudno što se u medjuvremenu baš ni
jedan novinar nije prihvatio istraživanja i pisanja o stvarima, koje su u biti izuzetno zanimljive
i intrigantne, pa i ključne za razumievanje suvremene hrvatske poviesti. Evo nekoliko takovih
primjera.
Uobće se ne piše i baš niti jednomu novinaru nije zanimljivo propitati se i pisati o sebičnosti neugroženih obćina, koje nisu dopuštale slanje oružja koje su dobile odlaskom JNA iz vojarni, prema obćini koja je prva na udaru, a nema se odakle obskrbiti.
Nitko se ne propitkuje tomu zašto glavni stožer nije preuzeo koordinaciju slanja oružja i ljudstva na prve crte obrane i zašto je dubrovačka obćina čak i vojne odore morala s dolarima kupovati u drugim krajevima Hrvatske.
Nitkomu nije zanimljivo zašto sam dao ostavku na članstvo u prvomu Kriznomu stožeru i kako su u stvari u dubrovačkoj obćini postojala, jedan za drugim, dva različita krizna stožera. Svake godine zaredom puni su novinski napisi, krugovalne i dalekovidničke odašiljbe informacija o dubrovačkomu ljetnomu festivalu, uključujući i priče o njegovoj poviesti. Posebice je popularno izvlačiti crtice iz jugoslavenskih vrjemena. Jedino nema ni rieči o otvorenju Festivala sa sviećama 1991. Baš niti jedan novinar ne nalazi poticaj, barem za informirati današnju medijsku mladju publiku o tomu otvorenju koje je bilo bitno različito od svih ostalih. a kamoli se upustiti u iztraživanje uzroka.
Mediji su puni često različitih informacija o početcima formalnoga razdvajanja Hrvatske od Jugoslavije, ali se nigdje ne spominje kako je dubrovačka obćina prva u Hrvatskoj službeno doniela deklaraciju s kojom prestaje priznavati Jugoslaviju kao svoju državu, i kako je do toga došlo.
Premda bi to vrlo vjerojatno ovodobnoj medijskoj publici bilo zanimljivo, ne piše se i ne govori o pokušajima provociranja nemira na dubrovačkomu području prigodom proslave obljetnice posvećenja pravoslavne crkve, ili o razlozima zašto je dubrovačka Srbska Demokratska Stranka (SDS) osnovana na Ivanici izvan obćinskih i hrvatskih granica.
Kroz sve ove godine bilo je samo maglovitih naznaka o izdajničkomu apelu upućenmu iz konvoja Libertas iz Dubrovnika. Osim što se perfidno pokušavalo povezati ga sa mnom, koji sam inače odkrio njegovo postojanje dvije godine kasnije, i koji sa ga u medjuvremenu u svojoj knjigi opisao kao primjer izdaje, nije bilo i nema novinarskih pokušaja odkrivanja čija je to bila zamisao, tko je sve apel podpisao, s kojim kanalima je poslan iz Dubrovnika i gdje je sve dospio.
Nekoga znatiželjnoga novinara je moglo zaintrigirati zašto su u bombardiranjima i granatiranjima od strane JNA u Dubrovniku ostale nedirnute zgrade u kojima su bila sjedišta naše vojske i našega redarstva, ali je raketirano sjedište obćinskoga kriznoga stožera i tko je uostalom bio prvi čovjek vlasti u dubrovačkoj obćini, poglavito što je ista osoba vodila i obćinsku vladu (Izvršno vieće) i obćinski Krizni stožer.
Odgovori i razlozi su dani ranije u ovoj istoj knjigi. Jugići i Titići u podpunosti drže pod svojom kontrolom sve medije u Hrvatskoj, pa pišu i govore samo ono što ide u prilog njihovoj sliki stvarnosti, koja na svim područjima sadanjosti i prošlosti u ružičastomu ozračju nastoji prikazati sve u svezi s Jugoslavijom, a s tamnim bojama ocrtati sve u svezi s Hrvatskom.
Ako je neke teme i dogodjaje težko ili nemoguće uzpješno krivotvoriti onda ih se preskače i taji. U tomu sudjeluju i oni na prvi pogled izrazito prohrvatski orientirani novinari okupljeni oko tako zvanih desnih medija, ali se pokazuje kako je to, bilo namjerno ili spontano, samo dogovorena podjela uloga. Ili su pak novinari koji vole Hrvatsku sviestni kako u Hrvatskoj neke škakljive teme uobće nemaju publiku, jer golema većina pučanstva živi u nekakovomu čudnomu strahu generiranomu za vrieme jugoslavenskoga komunističkoga totalitarizma, a taj se strah njeguje i prenosi s generacije na generaciju.
U svakom slučaju u Hrvatskoj razvidno vlada gotovo podpuni medijski mrak. Ipak dobro je što je mrak samo medijski i što se Hrvatska ipak drži i nije ju progutao mrak. Za tu činjenicu su sigurno najzaslužniji branitelji, točnije oni koji su se izborili za status branitelja. Ovoj, za netkoga, koji me poznaje, sigurno iznenadjujućoj tvrdnji posvećeno je sliedeće poglavlje.